Ogrlica sjećanja

6. Grofičine suze

U međuvremenu; u prizemlju, u blagavaonici;

Paolo i Martin su ušli u blagavaonicu, a Carolina se digla sa stolice sva u suzama, te je došla do Martina, te ga je čvrsto zagrlila i rekla(kroz gorke suze): Sine, hvala ti što nam dolaziš svaki dan otkada je moja Amalia poginula... Paolo: Majko, ne mučite se molim Vas... Paolo je pogledao u Octavio koji je samo odmahivao glavom kao znak da ju nije ni ovaj put uspio smiriti... Martin: Grofice, molim Vas, nemojte plakati, sigurno Amalia ne bih voljela vidjeti Vas kako plačete... Ali Carolinu ni to nije utješilo, nastavila je plakati, suze su se skupljale na Martinovu odoru, ali on za to nije mario.. Naprotiv, želio je i sam zaplakati, ali njegove suze su presušile jer je danonoćno plakao jer je još jednom zauvijek izgubio voljenu osobu... Martina život nije mazio, niti je imao sretno djetinstvo a ni mladost mu nije bila naklonjena... Martin je bio običan dječak koji je izgubio svoje roditelje koji su se nesretnim slučajem strovalili kočijom u provaliju kada je Martin imao svega tri godine, a onda je pripao u ruke svoje bake Evelyn Watts koja je imala titulu lady koju je titulu dobila udavši se za svoga pokojnog supruga kojem su dodjelili titulu lorda nakon ženidbe, tako je bila sretna sa njim 40 godina dok nije bio umro u 60 godini, ali onda su joj javili da joj je i sin Antonio poginuo koji se odrekao svega da bi bio normalan čovjek što je oduvijek želio biti i da bi se oženio onom koju voli svim srcem, ženom Samanthom koja mu je rodila sina Martina koji nije trebao nikada saznati što je vladavina, što znači vladati zemljom, niti za njegovu majku lady Watts koja je vladala svojim imanjem San Pedrom, ali i cijelim okolinim dijelom Paname, ona i grof Octavio nikada se nisu vidjeli, svaki je vladao svojom stranom zemlje, ali se sudbina poigrala sa Martinom... I da se ona jedina može pobrinuti za svoga unuka Martina... U početku Martinu je sve bilo to čudno, ali onda se navikao, ali kada je sa 18 godina je ostao sasvim sam sa gomilu slugu i titulom Vojvode od San Pedra koju mu je dodjelila baka, nije znao ni što raditi, što reći, što i kako narediti nešto, doslovno ništa nije znao, ali s vremenom je naučio biti dobar vladar, sa 28 godina dogodila mu se ljubav na prvi pogled na livadi koju dotad nije nikad prešao, taj dan kada je vidio svoju Amaliju, htio je malo napokon proviriti na svijet na drugoj strani livade kada je vidio svoju dragu Amaliju... Martin je sada imao 30 godina kao i Amalia, crnu kratku malo kuštravu kosu, uvijek dobro i elegantno odjeven od glave do pete, naučio je lijepo i dobro govoriti, naučio je sve potrebne manire, a od oca je imao samo jednu sliku, a od majke nije nijednu sliku, ali imao ju je u mutnom sjećanju, a bakin portet je stajao u predsoblju kuće na imanju San Pedra... Kada je Pedro došao i rekao da je Amalia mrtva, Martinovo srce se po ne zna koji put slomilo, ali sada u potpunosti, ponovo je danonoćno plakao, ali je posjećivao svaki dan njene roditelje, on je plakao dok mu suze nisu presušile... A kada je Amalia proglašena mrtvom, Martin se zaklao da se nikad više neće oženiti drugu ženu jer je za njega postojala samo ona – njegova Amalia...

A sada je Martin grofici Carolini, rekao: Naša Amalia je sada anđeo koji nas čuva s neba i zato nemojte više plakati jer ju žalostite... Martin je znao da je njenoj obitelji najteže i htio je pomoći koliko god je mogao, zato je svaki dan dolazio praviti im bar društvo jer je znao da im ne može vratiti voljenu mu Amaliju, ali i sam je patio za njom i zauvijek će patiti... Carolina(kroz gorke suze): Sine,moje srce je slomljeno toga dana i ostat će slomljeno do kraja života... Lucia i Pedro koji su čuli to što je upravo rekla Carolina, Lucia je sada ušla u blagaonicu i vikajući rekla: Pretpostavljam da sam ja bila u pitanju i da sam ja izgorijela u toj štali, a ne Sveta Amalia, za mnom ne bih bilo toliko suza i Sveta Amalia bih se oženila za mjesec dana, jesam li upravu?... Na tren je za vladala potpuna šutnja, ali ju je Paolo gledao bijesnih očiju i zatim je rekao: Vidite koliko je sati, zakasnit ćemo, moramo ići na misu zadušnicu, a kasnije ćemo razgovarati... Ovo „kasnije ćemo razgovarati" bilo upućeno samo i isključivo Luciji... Sada su otišli na misu zadušnicu...