Ogrlica sjećanja

70. Grof kao zmaj bljuje vatru

Ni neprimjetivši suzu koja joj je kliznula iz njenog lijevog oka i polako se slila na njen, pomalo bijedi, obraz...

Ostavljajući joj mokri trag na obrazu, njena biserna suza koja joj je upravo kapnula na njenu tamnozelenu haljinu, u njoj je bila miješavina osjećaja, a imala je gorko-slatki okus jer je Carolinin pogled bio samo usredotočen na Paolove, za nju, zlatne oči u kojima je vidjela veliki plamen boli koji pokušava progutati onu malu iskru sreće koju je nosio u svojim očima...

Paolo je sada vratio stakleni vrč pun vode natrag na mjesto gdje je bio prije nego što ga je uzeo, te je gledajući oca u oči, sasvim normalnim tonom glasa mu je rekao: Grofe, neću trovati Vašu presvetu vodu jer sam životinja koja se ne zaslužuje napiti ni na bunaru, nego na potoku, pa ću se napiti kada se budem vraćao na nekom potoku u kojem je možda prolivena krv vojnika, neću Vam još dugo smetati, ići ću jer mi nije ni mjesto ovdje, osjećam se kao stranac u tuđini...

Iako je dobro znala da Paolo ne govori o njoj ili njihovoj majci, a pogotovo ne o Lupiti, nego o njihovom ocu Octaviju, Amaliju su pogodile bratove riječi kao strijelice iz luka ravno u njezino nježno srce koje je ponovo prokrvarilo jer je njenom srcu trebalo malo da prokrvari jer je bilo željno onog mirisa slobode za kojom je čeznulo i umiralo jer je znalo da ju više nikada neće doživjeti, ostat će zauvijek zatočeno, a slobodu će dobijati kroz mali prozor, a onaj boravak kod Anibala će ostati zapisan kao jedan od najljepših snova koje je ikad sanjalo iz kojih se prisilno probudilo i rekli da je sve to samo sanjalo, ali ono je znalo da je to doživjela i tamo je doista disalo i živjelo slobodu...

Amalija i njeno srce je također znalo, barem dok je krvavog rata, zaboraviti na izlaske izvan sigurnosti dva imanja, no ishod rata nitko nije znao, ni kako će se živjeti nakon njega, no jedno je bilo sigurno kako god završio rat i koliko dugo trajao, nikada neće biti isto kao prije njega...

Sada je pogledala u oca Octavija koji je gledao Paola sa bijesnim očima i zapitala se kako će se on, majka Carolina i razmažena sestra Lucija snaći u tome novom svijetu koji će doći nakon rata jer su oni upravo ovako odrasli i ne znaju za drugo, ne znaju za teški rad koji su ona i Paolo prošli, a, vjerovala je, da Paolo tamo negdje daleko od njih proživljala pakao jer je bio u središtu zbivanja, no to im jednostavno nije želio reći...

Zato, za svoju i bratovu egzistenciju nakon rata nije nimalo brinula, no Lucia pred kojom je bio još dug život, bojala se za nju da se ona neće snaći u normalnom svijetu koji, vjerovala je, neće više podržavati nikakve grofice, a ni sluge...

Jedući graciozno svoje vrlo slasno pecivo i jaje na oko koje se na tanjuru blistalo poput najsjajnijeg bisera, te je sada odložio vilicu i nož na bijeli stolnjak i desnom rukom posegnuo za svojom čašom napunjenom crnim vinom, prinio čašu ustima, te ne obazirući se na Paola, popio gutljaj ukusnog vina i osvježio si grlo, a pri spuštanju čaše natrag na stol ispustio je uzdah užitka zbog vina koje mu je upravo klizilo niz grlo, a tako je već vrlo žednom Paolu stvarao još veću žeđ za nekim osvježavajućim pićem...

Spustivši čašu, Octavio je sa ogromnim prijezirom u svojim očima gledao onaj stakleni vrč pun vode koji je Paolo samo dotaknuo, a dok je tako gledao stakleni vrč pun vode u nadi da će ga pogledom prijezira možda uspjeti preliti, a njegov vrlo prodorni glas, ne samo da ih je sve u blagovaonici prestrašio, nego i ostavio šokirane jer dugi niz godina nisu čuli ime koje je, bez imalo sućuti, izgovorio: Guadalupe, dođi!...

Čuvši svoje puno ime, Lupita se na mjestu skamenila poput skulpture jer joj je to njeno puno ime stvaralo gorak okus u ustima i podsjećalo na to da ju je rođena majka prodala u bijelo roblje za nekoliko pessosa sa deset godina i to joj je ona najdublja bolna uspomena iz njenog najranijeg djetinstva koja je provela u Čileu, kada su je odvodili iz, za nju tada, predivnog dvorišta gdje je živjela sa svojom majkom, no ona se nije ni okrenula za njom dok su se na njenim obrazima slijevale suze bola...