Ogrlica sjećanja

54. Suze ne peru sve

Prije nego što je to izgovorila, Amalia je duboko udahnula, te mu je rekla: Zato što će ona i Pedro nakon samog vjenčanja dobiti titule kneginje i kneza, pa se onda iskreno nadam da će mene pustiti na miru da živim i umrem u miru pod okriljem svog i Martinovog imanja, htjela bi napokon biti sretna sa svojim Martinom...

Kada je Amalia govorila o svom Martinu, Anibal je osjećao kako mu se srce mrvi poput keksa koji bih se u ruci nakon laganog stiska i pretvara u čisti prah od kojeg je bio načinjen...

Anibalu se učinilo da u zadnja dva mjeseca, a pogotovo u proteklih mjesec dana gradi nešto s Amalijom što bi se moglo jednog dana prerasti u nešto poput veze sa ljubavi njegovog života koju je sada gledao u te njene tamnosmeđe oči u kojima se mogao vrlo lako izgubiti, ali očito se zavaravao cijelo vrijeme jer ona voli Martina i voljet će ga do kraja života...

Prije mjesec dana je počeo gajiti očito lažnu iluziju u svom srcu da bi Amalia mogla jednog dana zavoljeti takvog kakav jest i biti sretna s njim, daleko od svega onoga što je ikad poznavala, ali to je očito bila velika ljubav koju je osjećao prema njoj i samo on nju volio, no znao je da će morat zauvijek zaboraviti tu slatku iluziju, no odlučio je da će tu veliku ljubav zadržati za sebe jer je srce odlučilo da će biti ona ta za kojom će iskrvariti...

Anibal ju je sada pogledao u oči, ponovo nakašljavši se, rekao joj je: Amelia, Lucia će onda biti zakonita prijestoljonaslijednica i samim time buduća grofica Paname, a onda kada dođe na vlast, uništiti će sve što je tvoj otac stvorio, zar to želiš?... Amalia: Gospodaru, Lucia neće uništiti Panamu, nego će to prije učiniti sam rat umjesto nje jer rat gdje god da se pojavi razori sve što su ljudi stvorili i tamo neće biti sreće ni za slijedećih tisuću godinu, a ustvari, neka Lucia radi što god hoće kada jednom dođe na vlast, mene nije zanimala nikakva titula ni tada, a ni sada me pogotovo ne zanima...

Anibal: Amelia, ali ti možeš promjeniti svijet kada jednom zavladaš Panamom... Amalia mu je odmahnivala glavom jer je znala da to nije tako, te je rekla: Gospodaru, nije to tako kako Vi mislite, riječ vladati je samo riječ... Anibal: Nego?, objasni mi...

Amalia je sada zatvorila oči, te mu je rekla: Ja skoro cijeli svoj život gledam svoga oca kako samo potpisuje razne dokumente, već 20 godina sjedi u kući, nikuda ne ide i potpisuje samo te dokumente, vladati ne znači ono što Vi mislite tj. donijeti promijene u svijetu ili donijeti mirovni sporazum između dvije zemlje koje se spremaju na rat, nego vladati znači živjeti po nekim tuđim pravilima i zakonima koji su već doneseni prije nekoliko tisuća godina, a neka mi Bog oprosti, ali ja to ne želim...

Amalia je poslijednje riječi izrekla sa toliko velikom tugom u glasu, otvorivši oči, nastavila je normalnim tonom u glasu govoriti: Samo želim biti sretna uz svog Martina, a ako će Luciji usrećiti titula kneginja i samim time dokument da će ona postati jednom buduća grofica, neka tako i bude, ne želim se više boriti, ni svađati s njom za ono što nikada nisam željela postati, samo želim zakopati ratnu sjekiru koju imamo od najranijeg djetinstva...

Anibal je sjedio na krevetu okružen jastucima, ponovo se nakašljao i rekao: A što Martin kaže na sve to?..

Amalia je slegla ramenima i rekla: Ne znam što kaže, ali on je bio običan dječak prije svega što mu se dogodilo u najranijem djetinstvu, pa mu neće smetati, uostalom on ima svoju titulu vojvode od San Pedra, a kada se vjenčanjamo, od moga oca ćemo dobiti titulu vojvotkinje i vojvode od Paname, a ja ću automaksi postati i vojvotkinja od San Pedra...

Anibalova soba je bila osvjetljena jer su kroz razmaknuta dva plava zastora probijale zrake blistavog sunca koje su i okupale Anibalovo i Amalijino lice...

Anibal je pokazao na stolicu pored svoje lijeve strane, te je rekao: Amelia, sjedi, molim te, na stolicu i reci mi zašto si tako brzo donijela odluku o povratku?...