Ogrlica sjećanja

46. U Lucijinoj sobi pljušte vatrene riječi, dok vani sija sunce

Amalia je bila upravu, Carolina ju je onoga trenutka čim ju je vidjela, doista i prepoznala... Carolina su oči zasjale poput najsjajnijeg bisera, usta je prekrila rukama jer nije mogla vjerovati koga vidi nekoliko metara od sebe, vidjela je svoje najveće blago sa veličanstvenom plavom kosom koja joj je sjajno stajala, njene japanke su bile stare, opušteno se držala, imala je neku staru odoru, ali to je bila ona, njena Amalia, prepoznala ju je po crtama lica koje se nisu promijenile... Stajala je kao ukopana, a srce joj je luđački lupalo od sreće kao da je htjelo iskočiti iz grudi...

Amalia je krajičkom oka promatrala svoju majku, a po pogledu je znala da ju je prepoznala, no još se pretvarala da gledala u konje koji su radosno trčali po livadi po kojoj je nekad davno i sama trčala i skrivala se od vlastite sestre Lucije koja ju je sada ošamarila iz sve snage, pa je desnom rukom trljala bolni lijevi obraz koji je bridio od bola...

Čim je majku vidjela, ponovo je htjela povikati majko, no sjetila se da je ovdje kao druga žena, druga osoba sa drugim imenom koja je nijema, ovdje je samo u službi Anibalova osobna sluškinja, no koliko god je očekivala da će biti sve ovo teško za nju, ipak je mislila da malo pretjeruje, no sada je tu i bori se protiv same sebe i svojih osjećaja koji samo hoće izaći van, ali znala je zašto je ovdje i što joj je krajnji cilj, a to je bio vratiti se sa Anibalom na imanje gdje je pronašla svoj potpuni mir...

Amalia je ponovo pogledala svoju majku Carolinu u oči i htjela je zaplakati, no uspjela je obuzdati svoje osjećaje i ostala mirno stajati uz Anibala, a to je značilo da je čvrsta u odluci da se vrati na imanje San Paolo...

A onda je čula Anibala kako Paola pita: Gospodine Martinez, gdje nam je Vojvoda od San Pedra?...

Amalia je sada srce stalo na trenutak jer ako će se morati i sa Martinom suočiti još danas, to ona neće moći podnijeti, nešto će ju već izdati... Naravno došla se oprostiti od svih dragih osoba i svega ovoga, no ne sve u jednom danu...

Paolo: Gospodinu Pinada, Vojvoda će nam se pridružiti tek sutra jer je morao nešto ići vidjeti u gradu sa svojim konjem Diorom... Čim je to čula iz Paolovih ustiju, Amalia je tiho odahnula...

A Carolina je sada gledala Amaliju sa bisernim očima, a kada joj je Octavio napokon prišao, upitavši je: Draga, što je?... Carolina je gledala u Amaliju i govorila: Dragi, ono je naša Amalija, ona je živa, živa je i tu je...

Octavio je pogledao prema djevojci u koju je Carolina gledala bisernih očiju, no on je vidio samo neuglednu djevojku koja je imala opuštena leđa, plavu kosu, pomalo prljavu bijelu odoru i japanke na svojim nogama, dok njegovoj voljenoj pokojnoj kćeri nije bilo ni traga, kćeri koja je uvijek imala savršeno držanje, savršenu uređenu krinolinu, blistave čizme na vezanje i crnu dugu kosu koja ju je uvijek krasila, no ova djevojka nije imala ništa od toga...

Octavio je pogledao Carolinu i nježno joj rekao: Draga, naša kćer je mrtva, htjeli mi to prihvatiti ili ne, mrtva je, ova djevojka nije naša kćer, niti ne može biti, možda ti je samo slična, no ona nije naša kćer...

Carolina ga je pogledala i rekla mu: Želiš li mi reći da moje srce laže?, moje majčino srce laže, hoćeš li mi to reći?... Octavio: Draga, najviše bih na svijetu volio da je naša kćer živa, ali nije, tvoje majčinsko srce se sigurno zabunilo jer ono nije naša kćer... Carolina je spustila ruke sa usta i ponovo pogledala djevojku koju je prije sekundu tvrdila da je to njena Amalia, u to sada više nije bila sigurna, te je tužno pogledala u Octavija i još tužnije mu rekla: Možda si upravu, možda sam zbilja pogriješila... Octavio: Ja te shvaćam, i ja bi volio vidjeti Amaliju, no ova djevojka nije naša Amalia... Carolina je samo tužno uzdahnula, ne rekavši više ništa...

Octavio ju je nježno uzeo za ruku i rekao: Idemo im poželjeti dobrodošlicu... Carolina: Da, idemo...

Amalia, Paolo i Anibal krenuli su u susret grofu Octaviju i grofici Carolini, te je Anibal pri dolasku pred grofa, zabivši štap čvrsto u zemlju, približio svoje noge jednu do druge, stavio je lijevu ruku na leđa, a desnu ruku na slijepočnicu, te je rekao: U stav, mirno... Octavio je učinio isto, te je rekao: Gospodinu Pinada, nadam se da Vam je moj sin već poželio dobrodošlicu... Anibal je sada lagano spustio desnu ruku, te je i nju stavljao iza leđa, te mu rekao: Grofe, na usluzi sam Vam... Anibal se sada i naklonio grofu Octaviju... Octavio: Gospodinu Pinada, voljno...