Ogrlica sjećanja

42. Na trenutak Anibal je otplovio u dan kada je tek stigao na otok Trinidad

Sada kada je Amalia skrenula pogled na desni prozor kočije i zadivljeno gledala drveća koja su prolazila pored njih, a tlo ispod njih poskakivalo zbog neravnih putova kroz koju je kočija išla do luke Diego Martin, Anibal je skrenuo pogled na lijevi prozor, no on nije gledao prekrasni pogled kao Amalia, već je zatvorio oči i vratio se u onu noć kada je tek došao na otok Trinidad:

Prije 27 godina:

Te listopadnje noći, u ponoć je uploviti zadnji brod koji je uspio pristati unatoč nesnosnoj oluji koja je te noći pogodila Trinidad... U potpalublju su bili skriveni Anibal i njegov ukradeni konj Orion sa imanja njegova oca, bili su tihi kao najtiše bubice jer su oni bili slijepi putnici na tom brodu jer bi ih u protivnom bacili u more...

Kada su putnici izašli sa broda i kada je Anibal bio siguran da više nema nikoga na brodu, Anibal je poveo konja Oriona na palubu, te ih je odmah oprao pljusak sa nebesa koji nije prestajao...

Izašli su sa broda u luku Diego Martin, Anibal je cijelo vrijeme polako hodao sa konjem Orione koji mu je omogućio da odovde dođe...

Primjetio je da je pala noć i da se nebo otvorilo nad otokom Trinidadom, bila je to za njega neviđena oluja, nebom su šarale munje, grmilo je poput eksplozije, a pljuštilo je kao iz kabla...

Anibal i njegov konj su bili u trenutku mokri poput miševa, no 18-godišnji Anibal je tada donio jedinu ispravnu i vrlo tešku odluku za svoga konja Oriona koji je bio sav smeđe boje, okrenuo mu se, mazeći ga po mokroj grivi, rekao mu je: Orione, ne znam mogu li preživjeti na ovom otoku, hoću li uopće dočekati jutro živ, moja sudbina je neizvjesna, no beskrajno ću ti biti zahvalan do kraja života što si me doveo ovamo, barem neću umrijeti od gospodarovog biča...

Anibalu je postalo hladno, ali je na trenutak zaboravio na hladnoću, te je polako Oriona oslobađao od uzdi i sedla, još uvijek ga je mazio svojom hladnom rukom po njegovoj smeđoj grivi, te mu govorio: Ali ti, Orione, možeš se spasiti, idi od mene i potraži si novi dom, ja sam siguran da tu postoje dobri ljudi koji će te primiti ovakvog veličanstvenog konja kao što si ti...

Bacivši u more sedlo i njegove uzde, pomazio ga je još jednom, poljubio ga u grivu i Orion ga je poslušao, te je zauvijek otišao od njega...

Anibal ga nikada nije više vidio, nije znao je li spasio, te noći kada se nebo otvaralo ga je zadnji put vidio kako odlazi u nepoznato, Orion je tada imao 8 godina i dan danas se Anibal uvjerava da je napravio jedinu ispravnu stvar jer da su ostali skupa nijedan od njih dvojice ne bih preživio...

Gledajući kako odlazi, zaželio mu je svu moguću sreću, a dok ga je gledao kako odlazi, njegove suze su se miješale sa pljuskom...

Kada mu je Orion nestao iz vida, vratio mu se osjećaj hladnoće koja mu je prodirala do kostiju, učinio je ono što je jedino mislio u tom trenutku da je pametno, podigao je pogled prema nebu, te zatvorio oči i zapavio: Majko i Bože, uzmite me k sebi...

Anibal je svoj cilj te noći bio ostvario, neće poginuti od biča svoga oca koji ga je također nemilosrdno prošlog dana izbičevao do krvi zato što je gospodar vidio mrtvu Gabrijelu na krevetu, nego će naći neko daleko mjesto gdje će umrijeti...

Otvorivši oči, odlučio je potražiti sklonište od oluje, sklonio se pod jedan od obližnjih štandova, u tom trenutku nije znao hoće li dočekati jutro?...

A svježe rane na njegovim leđima koje su krvarile boljele su ga poput noževa koji su se zarivali u njegovo tijelo, nije znao ni gdje je, samo je znao da je na nekom otoku, daleko od svoje prošlosti koja je bila previše bolna, a da neku budućnost ne vidi...

Koliko je mogao vidjeti zbog nesnosne oluje, ljudi su prolazili ulicom, no nitko se nije zaustavljao pored njega, u tim trenutcima osjećao se kao da je nevidljiv ...