Ogrlica sjećanja

64. Životi na kocki

U Rio Iglesiasu:

Paolo je ponovo ušao u vojarnu, te mu se portir koji je bio iza pulta, obratio mu se sa riječima: Doktoru, zaboravio si nešto?... Znajući da skoro svi ljudi još imaju predrasude da bi žena samo može biti primalja, a muškarac bi samo može biti dobar doktor, Paolo se nije želio dugo zadržavati na portirnici, već je samo rekao: Da, zaboravio sam nešto u sobi... Portir Miguel: Dobro, uđi, samo u ...

Paolo je ležerno i polako hodao prema vratima na kojima je pisalo „Sobe", te ga je pitao: Gdje ste bili maloprije?... Portir Miguel: Urinirao sam... Paolo je sada otvorio vrata i rekao: Dobro, evo samo da uzmem majicu i vraćam se... Portir Miguel: Samo ti idi...

Čim je prošao kroz vrata, Paolo ih je zaključao i potrčao je do Susanine ćelije sa svojom liječničkom torbom u ruci...

Kada je stigao do ćelije, vidio je Adelaidinu dugu plavu kosu koja se rasula do pola leđima i da joj zaklanja svo njezino prelijepo lice, ali bilo je lijepo vidjeti ju na koljenima, no njen stav tijela mu je govorio da ju je previše strah ovoga porođaja...

A onda je pogledao Susanu koja je pored nje imala samo tijesnu žutu majicu punu rupa do svoga velikog trbuha, ležala je na hladnom podu na koji je, pretpostavljao je, pala, a noge su joj bile bose i primjetio je da je dobila užasno bolan grč zbog kojeg se zgrčila cijelim svojim tijelom, no dobro je znao da i Adelaidina energija pridonosi tome na svojoj energerskoj bazi da ju grč brzo ne prođe...

Paolo je dobro znao da moraš ostati smiran u bilo kojoj situaciji, pa čak i u ovoj kada ne znaš hoće li ti pacijent preživjeti ili umrijeti, a ne pacijentu prenositi svoj strah, te je sada ušao unutra i sa smiješkom na licu, rekao: Adela, Susy, bok...

Čuvši Paolov glas, Adelaida je pogledala gore u Paolove sjajne tamnosmeđe oči, bila mu je pomalo zahvalna što ju nije ostavio samu u svemu ovome, no ostala je i zatečena što ga uopće ovdje vidi, te mu je rekla: Paolo, otkud ti?, zar nisi ti otišao?...

Paolo: Adela, ovo mi je posao kojeg volim najviše na svijetu i ne idem nikuda dok Susy ne izliječimo... Paolo se sada kleknuo na koljena pored Susane koja je bila sva u grču, te je spustio svoju liječničku torbu ispred sebe...

No Paolova mirnoća je brzo zavladala ćelijom, no Adelaidino nemirno srce je i dalje kucalo nepravilnim ritmom i njene ruke su jako drhtale koje je stavila na svoja koljena, a i gledala je u pod...

Paolo je primjetio da Adelaidine ruke jako drhte, te je, umirujućim tonom, rekao: Adela, molim te pogledaj me u oči...

Adelaida ga je pogledala u njegove tamnosmeđe oči koje su zračile potpunom smirenošću kao i on sam, te se na trenutak zapitala je li ovo već prije radio ili mu je ovo prvi put, no kako god da bilo, gledala ga je kako je savršeno smiren i kako staloženo vlada situacijom, no i njegov osmijeh je bio očaravajući...

Paolo je sada pogledao Adelaidi u njene izrazito zelene oči, vidio je da ga gleda uplašeno poput srne koja gleda u oči svog lovca, svog ubojicu koji će je ubiti jednim hitcem puške, no ta uplašena srna ne bježi, nego ostaje, iako zna da će ju on ubiti...

Paolo ju je htio zagrliti i umiriti ju kako je to on znao, no čuo je sada Susanu koju je napokon prošao grč kako ih pita: Što se događa?, zašto me toliko boli?..

Adelaida joj je htjela reći istinu, no vidjela je kako Paolo nježno uzima Susaninu ruku, te joj, smiješeći se, tiho govori: Susy, molim te, samo se opusti, bit ćeš dobro za nekoliko sati, samo nas vjeruj i slušaj, može?...

Susana: Paolo, naravno da može, iako si ti liječnik, ne znam zašto, no imam povjerenje u tebe i nekako zračiš smirenošću... Paolo joj se nasmijao, te je pitao: Hvala ti, obećajem da te neću iznevjeriti, a reci mi, to znači da u Adelu nemaš povjerenje?...