Ogrlica sjećanja

39. Amalijini i Anibalov mali noćni razgovor pod plamenom svijeće

Oko ponoći:

Na imanju San Paolo:

Djevojke su već bile u dubokom snu, imale su dug i naporan dan, kao i muškarci u polju, svi su bili u carstvima svojih snova osim Amalije...

Iako nije znala trajanje toga vježbanja sa Anibalom, Amalia se nimalo nije spavalo i htjela je prošetati prije nego što je kukavica obavjestila da je ponoć...

Ponovo se iskrala na prstima iz kuće za sluge, nakon što je pažljivo zatvorila vrata za sobom, udahnula je noćni zrak koji nije bio nimalo svjež, nego još uvijek jako topao...

Amalia se ovaj put nije bojala što će se nasamo sastati sa Anibalom u njegovoj sobi u ponoć, ulio joj je povjerenje i nije bilo razloga da mu ne vjeruje...

Zapravo, bila mu je prezahvalna što je mislio o svakoj mogućoj sitnici koja bi mogla ugroziti njen plan povratka ovamo, u ovu oazu njenog mira...

Prije nego što je pošla putem prema velikoj kući, pogledala je nebo bilo je zvjezdano, nebo puno zvijezda je bilo prekrasno, a zvijezde su kao i uvijek do sada pričale svoju priču, nije znala koje priče pričaju, premda je dobro znala astronomiju i gdje se nalazi veliki i mali medvjed, mliječni put, bilo joj je zabavnije sama izmišljati priče o zvjezdama koje su obasjavale večeri na imanju njene prošlosti dok bih ležala na travi i gledala ih kao mala...

Sada kada je krenula prema Anibalovoj velikoj kući, nije mogla odoljeti da ne pogleda u mjesec koji je sjao, kao mala je zamišljala da je ona stoji na mjesecu i da pomatra razne ljude s njega...

Sada kada je došla sasvim blizu velike kuće, bacila je pogled na tu veliku kuću koja je bila u mraku, samo ju je mjesec obasjavao, Anibalova kuća je bila nalik na nekakav dvorac načinjenom od kamena kao iz bajkih poput Pepeljuge, Trnoružice jer je imao jednu skrivenu kulu iza kuće koja je bila obrasla bršljanom, kulu koja je zapravo bila prekrasna prostrana knjižnica koja se protezala na tri kata, kula koja je iznutra bila sva u mirisu drva, knjiga, a izvana se vidio jedino otvor za izlazna vrata koje je svakodnevno održavao jedan od slugu, a kulu je krasio jedan šiljati sivi krov na vrhu... Čak ju je taj bršljan činio zadivljućom i toliko posebnom...

Sada je dotakla kvaku Anibalove velike prizemnice i otvorila ju, nije joj se sada toliko žurilo do Anibalove sobe jer je htjela malo razgledati iznutra tu izvana divnu kuću, zatvorivši vrata za sobom, ušla je u predsoblje koje je bilo mračno, oprezno je hodala po predsoblju, ali je uspjela vidjeti niski strop koji je bio ukrašen sa tisuće i tisuće kristalića koji su bili zaljepljeni za strop...

Kuća je bila predivna, jednostavna, ali opet tako raskošna, odisala je nekim mirom dok je čekala svog gospodara da se vrati sa dalekih putovanja na koje je često išao i napravi neku od svojih zabava u njoj...

Amalia je još uspjela vidjeti kroz mrak nekoliko srebrnih svijećnjaka koji su stajali poredani na razne ormariće, a na svijećnjacima su bile napola dogorjele svijeće...

Amalia nikad nije mogla vidjeti nijednu sliku ili portret obitelji Pinade, no mislila je da možda nije htio svoju obitelj vještati po zidovima jer je bio nadasve poseban gospodar...

Amalia je sada otišla do Anibalove sobe jer je čula kukavicu koja je obavještavala da je ponoć... Anibal ju je čekao sjedećki na svom baršunastom krevetu, a dok ju je čekao, i uz svijeću je čitao ovaj put „Damu s kamelijama" koju je kupio prije dva dana dok je bio u gradu...

Kada je čuo kucanje na vratima, odložio je knjigu na noćni ormarić i rekao: Uđi, Amelia... Amalia je ušla u sobu sa ogromnim osmijehom na licu, te je za sobom zatvorila vrata... Anibal: Priđi, Amelia...

Amalia je primjetila da je ponovo u svom kućnom ogrtaču, ali ovaj put je išla k njemu sa ogromnim osmijehom i rekla: Što trebam raditi?... Anibal: Kao prvo, molim te uozbilji se...