Ogrlica sjećanja

19. Samo odraz u ogledalu

Anibal je ušao u blagovaonicu i lagano se naklonio glavom svim prisutnima, a Helena mu je prišla i pomogla da se smjesti na stolicu koja je bila namjenjena za njega pored Pedra... Anibal je sjeo na stolicu, te rekao: U redu je, Helena... Dok se Helena vraćala na svoje mjesto gdje je stajala, Anibal je sada ponovo pogledao praznu stolicu gdje je sjedila Amalia, ponovo je bio postavljen pribor i tanjur kao da će sada sići... Renata: Hoćete li da vas poslužim?... Anibal je nije čuo jer se zamislio gledajući Amalijin tanjur, a Renata je ponovo pitala: Hoćete li da Vas poslužim?... Anibal ju je sada čuo, te joj rekao: Ne, sam ću, ako nisam nepristojan, naravno... Octavio: Niste nepristojni, rekao sam vam da osjećate kao da ste kod kuće... Anibal ga je sada pogledao u Octavia, te je rekao: Grofe, hvala vam... Anibal je dohvatio rukom jednu krišku kruha i žlicicu meda koji je stajao pored njega, te ih zajedno stavio na tanjur, te ga je Carolina pitala: Gospodinu Pinada, pričajte nam o sebi... Anibal pogledavši Carolinu, skrenuo pogled na Luciju, te rekao: Vrlo rado, grofice, ali prvo samo da se ispričam na jučerašnjem upadu, upropastio sam vam dan za pamćenje, gospođice Lucije, a zaboravio sam vam čestitati na zarukama... Lucia je pogledala u Anibala, te rekao: Hvala Vam na isprici, ali već je bio upropašten prije nego što ste došli i zahvaljujemo na čestitkama i htjeli bih Vas pozvati na svadbu.. Pedro se sada počeo gušiti hranom jer pomisao da bih ovaj čovjek koji upravo sjedi pored njega, mogao imati bilo kakve veze s Amalijom, da mu dođe na svadbi, ta pomisao ga je užasavala, zbog Anibalovog dolaska on nije mogao cijelu noć spavati... Octavio: Kćeri, kako se to ponašaš?, a gospodine Conto, ugušite ćete se, jedite polako... Lucia: Oče, žao mi je... Octavio je sada drsko odgovorio Luciji: I treba ti biti... Pedro je sada popio čašu crnog vina, te mu je bilo bolje, te je rekao: Grofe, oprostite... Paolov prostrijeljavajući pogled ni danas ujutro niti trenutka nije napuštao Luciju, te je samo čuo kako Carolina pita Anibala: Gdje ste ono rekli da živite?... Anibal je sada primjetio Paolov pogled prema Luciji, a isto tako je primjetio i da Carolina cijelo vrijeme drži Martinovu ruku, te je tada rekao: U Trinidadu, na svom imanju San Paolo, grofice... Pedro je ispljunuo ono crno vino koje mu je bilo još u ustima na veliki bijeli svileni stolnjak koji je istog trenutka bio upropašnjen... Pedro je sada pokušao rukom prekriti usta, ali bilo je prekasno, lijepi veliki svileni stolnjak bio je uništen, a Octavio je rekao: Molim Vas, ti i Lucia barem do ručka odite iz ove kuće... Anibal je primjetio tu Pedrovu burnu reakciju na njegov odgovor da živi u Trinidadu, te se otkad je ovdje došao prvi put zapitao ima li on veze sa Amalijovom navodnom smrću, ali kada su Lucia i Pedro otišli ljutiti iz blagavaonice, Octavio je rekao: Oprostite, u ovoj kući nikad mira, otkada je naša Amalia u kraljevstvu nebeskom, a ni prije nije bilo puno, ali bar smo jeli kao obitelj, a sada ni toga nema... Grof je s tom rečenicom demantirao sve Anibalove sumnje o Pedrovoj mogućoj umješanosti u Amaliju navodnu smrt... Anibal je ponovo bio vraćen na početnu točku, a sada ga je grofica Carolina pitala: Imate li obitelji?, tako naočit muškarac mora biti oženjen i imati hrpu djece koje će to imanje naslijediti, a ime imanja je San Paolo, kao mom sinu... Anibal je pojeo zalogaj svog kruha, te se nasmijao i rekao: Grofice, hvala Vam na komplimentu što mislite da sam naočit, ali ne, nemam ženu, niti družicu, živim sam na tom velikom imanju, možda jednostavno još nisam našao životnu družicu s kojom bi htio provesti život... Carolina: Sami živite?... Anibal: Ne živim baš sam, tu su moje vjerne sluškinje i sluge kojih imam nekoliko... Paolo ga je slušao sa zanimanjem, htio je saznati otkud mu ožiljci od biča, te je rekao: Nastavite, samo nastavite...

Dok je Anibal pričao o svom imanju, vješto izbjegavajući sve u vezi Amalije i njene prisutnosni na njegovom imanju, ona se sada probudila na njegovom imanju, spavala je tek sat ili dva, jer nije odoljela da uzme svoju najdražu knjigu „Ponos i predrasude" iz Anibalove knjižnice koju je cijelu noć čitala i zaspala je tek kada je dovršila poslijednju stranicu obožavane knjige, zaspala je čvrsto obgrljena o knjigu...

Amalia je češto bila budna noću i čitala kada je bila na svom imanju, a i ovdje je prvu noć provela u suzama koje nitko nije čuo ni vidio, prvu noć nije ni spavala, bila je još prestrašena situacijom, suze su joj samo tekle prvu noć, žalovala je za svojom obitelji jer je bila uvjerena da su ih ubili, zajedno sa njenim Martinom... Još se uvijek pokušavala sjetiti kako je dospjela tako daleko od svoga imanja i svega što je poznavala, dok su joj suze tekle, ali bilo je uzaludno... Nije se mogla sjetiti ni glasova, ni ničega što bi joj moglo navesti na trag kako je završila ovamo, samo joj je taj zadnji prizor bio u glavi... Nekako je utonula u san pred jutro, a kada se probudila drugo jutro, ustala je i pogledala se u ogledalo koje su cure imale u svojim sobama, lice joj je bilo prekriveno suzama, ali je rekla: Zdravo Amelia, zbogom Amalia, ti si Amalia mrtva sa svojom obitelji i svojim Martinom, a ovo stoji Amelia pred tobom koja će vjerno služiti ovom gospodaru dok ju ne odluči prodati ili dok gospodar ne umre, a ova ogrlica koja mi je u ruci bit će samo podsjetnik na mrtvu mene, na život koji sam ostavila iza sebe... Tada je ogrlicu spremila u smotuljak i složila ju u noćni ormarić...

Amalia nije bio problem dići se nakon skoro neprospavane noći koju je kao nekada provela čitajući uz svijeću... Nakon što se ustala, obukla novu crnu odoru koja je bila u ormaru, kao i svakog jutra pogledala se u ogledalo da vidi kako izgleda, ali ovo jutro je bilo nešto drugačje od ostalih koje je provela ovdje, noćas dok je čitala „Ponos i predrasude", vratila je sjećanje na Amaliju i kako je voljela lika gospodina Darcyja i njoj je u život došao njen „gospodin Darcy", ali ona se za svog nije uspjela ni udati, a Elizabeth Bennet jest...

Amalia je sada dotakla ogledalo, zatvorila oči i u mislima se vratila na svoj najljepši dan, na dan svog vjenčanja...

Na dan vjenčanja:

Lupita ju je obukla u vjenčanicu, te je rekla: Prekrasni ste, gospo... Amalia je sjala od sreće i jedva čekala da Martinu kaže „sudbonosno da" u crkvi, te da počnu zajednički život kod njega na imanju.. Amalia: Lupita, hvala ti... Lupita: Gospo, želim Vam sve najbolje u životu... Amalia: Lupita draga, pa bit ću ja tu svaki dan, ne odlazim daleko, a i ti ćeš biti tamo uz svog Lorena... Lupita: Da, ali doručak, ručak i večera ne budu isti bez Vas, gospo... Amalia: Obroci na koje sam ja redovito kasnila... Carolina je sada stajala pored njih, te rekla: Prekrasna si, dušo... Amalia je pogledala Carolinu u oči i rekla: Majko, zbilja?... Carolina se sada obratila Lupiti kojoj je rekla: Lupita, ajde pomozi Luciji, možda te treba.... Lupita: Grofice, idem odmah... Čim je Lupita otišla iz Amalijine sobe, Carolina je rekla: Naravno, dušo, sva blistaš... Amalia je primjetila da Carolina nešto drži u rukama, te ju pitala: Majko, što Vam je to u rukama?... Carolina: Amalia, dođi, sjedi na klupicu... Carolina i Amalia su sjele na klupicu ispred Amalijinog kreveta, te je Carolina sada rekla: Nešto novo imaš, to je ova prekrasna vjenčanica, nešto posuđeno imaš, to su ove cipele koje si posudila od prijateljice Eve koja će doći tek na svadbu, ali ne i u crkvu, nešto plavo imaš, to su ove predivne naušnice koje ti odlično pristaju uz ovu vjenčanicu, ali nedostaje ti nešto staro... Amalia ju je prekinula i rekla: Da, majko ali nema veze... Carolina: Dušo, ja sada govorim... Amalia: Majko, oprostite, nastavite... Carolina je otvorila ruke i u njoj je bila kutija, te ju je Carolina polako otvarala, a kada ju je u potpunosti otvorila, a Amalia je ostala bez teksta kada je vidjela bisernu ogrlicu, a Carolina je nastavila govoriti: Ovo je biserna ogrlica koju mi je dala moja majka kada sam se ja udala za tvoga oca, ona ju je dobila od svoje majke kada se ona udavala za moga oca, ja sam ju nosila na svom vjenčanju, a i ona na svom, a sada je red na tebi da ju nosiš danas, na svoj najlijepši dan, a nadam se da će i tvoja kćer nositi ovu ogrlicu na svom vjenčanju...Carolina i Amalia su se digle sa klupice i prišle ogledalu, te je Carolina stavila kutiju na Amalijin krevet, a ogrlicu uzela u ruku i stavila ju ogrlicu Amaliji oko vrata... Amalia se pogledala u ogledalo i rekla: Majko, prekrasna je, hvala Vam... Carolina: Nažalost, ne znam koliko je stara, ali naraštajima je u mojoj obitelji... Carolina joj je za kraj rekla: Budi sretna sa njim... Paolo je sada došao sav dotjeran i sa vrata rekao: Otac te zove, Amalijo, vrijeme je da idemo u crkvu...

Amalia je sada još uvijek zatvorenih očiju i s rukom na srcu, rekla je: Majko, nemate pojma koliko mi nedostajete, i Vi, a i cijela obitelj, a i ti Martinu... Nije znala da joj suze teku niz lice, kada je otvorila oči i uočila u ogledalu kako joj one nemilosrdnu teku niz lice... Stala ih je brisati rukavom, a kada ih je obrisala, zapitala se vraća li se već gospodar sa najgorim vijestima za nju, koje je već i sama znala, ali čuti to od nekog bit će strašno... Pitala se i je li slučajno netko preživio, što je bilo sa Lupitom, je li otišla služiti drugome, što je bilo sa njenim prijateljicama koje nikad više neće vidjeti, jesu li se udale, imaju li već djecu, to nikad neće saznati... Pitala se i bi li osjetila u svom srcu da je Martin preživio pucnjavu, ali nije ništa osjećala, osjećala je samo bol i tugu kada bi se sjetila bilo čega iz života kojeg je živjela prije... Ana je sada ušla u njenu sobu, primjetila je da je plakala, te ju je pitala: Oči su ti natečene, zar si plakala, Amelia?... Amalia se okrenula prema Ani i rekla: Da, plakala sam nad knjigom koju sam čitala starici koju sam služila, ona je tu knjigu jako voljela, a uzela sam je iz gospodareve knjižnice, nadam se da se neće ljutiti... Ana: Da se gospodar naljuti, nikada... Amalia: Nego Ana što si me trebala?... Ana: Pripremile smo doručak, a tebe nema, ideš li sa mnom?... Amalia: Da, idem... Amalia i Ana su izašle iz Amalijene sobe i uputile se u kuhinju gdje su ih već čekali cure i dečki koji su radili na imanju za Anibala...