Ogrlica sjećanja

36. Grofov bijes

Navečer toga dana:

Paolo se polako spremao za zajedničku večeru sa obitelji koja će možda i poslijednja... Dok je na sebe oblačio olovo zvano crno odjelo i kravata jer su za njega ti komadi odjeće to predstavljali još otkada je znao za sebe, a možda je danas to olovo bilo i najteže na njemu,

Dok je namještao kravatu koja je možda danas bila najteža ikad koju je stavljao oko vrata svih ovih godina, na trenutak zatvorio je oči ispred ogledala i prisjetio se popodnevnog razgovara sa Lupitom koja ga je zamolila za razgovor...

Nekoliko sati prije:

Kada se popodne vratio na imanje sakupljenih komadića svojeg srca i duše koje mu je tada odnijela Amalia, spremio Olafa natrag u njegov boks u konjušnici, htio se neprimjetno ući u kuću i proći neviđ, ali je na putu do kuće, sreo je na Lupita koja ga je pitala: Gospodine, možemo li razgovarati?... Paolo: Ako se bojiš da se predomisliti, ne boj se, neću jer sam čovjek od riječi, preuzet ću krivnju, večeras ću razgovarati s ocem u radnoj sobi, samo mi želim znati zašto si to učinila?... Iako je Paolo vrlo dobro to znao, želio je da mu to ona kaže, želio je to čuti iz njenih usta... Lupita je spustila glavu, te joj se zarumenili obrazi i stidljivo rekla: Ma znate vi to dobro... Paolo: Znam li ili ne, želim to od tebe... Lupita ga je pogledala u oči, ali i dalje je bila rumena, te mu rekla: Evo priznajem, zaljubljena sam u Vas otkad sam bila cura, je li ljubav grijeh?... Paolo: Nije grijeh, ali što si mislila tim postići?... Lupita: Ništa, rekla sam vam... Paolo joj je vidio u očima da laže, te ju je rekao: Lupita, budi iskrena, molim te... Lupita: Evo ako baš hoćete znati, osim što sam zaljubljena u Vas sve ove godine, htjela sam imati nešto Vaše ako ne vratite živi iz rata... Paolo je to znao, vidio joj je to u očima, ali htio je da ona i to izgovori, pa joj je rekao: Lupita, ja neću umrijeti u ratu, idem tamo samo kao medicinsko osoblje... Lupita: A ako Vas ipak prisile da idete na bojnišnicu?.. Paolo: U vojsci sam bio i preživio je, pa ću i bojnišnicu... Lupita je počela plakati, te mu je rekla: Bojim se da Vas neću nikad više vidjeti kada odete u taj rat, samo će vas jedan dan proglasiti nestalim ili mrtvim, pa će vas samo donijeti jedan dana u lijesu... Paolo: Smiri se, Lupita, ako želimo mijenjati ovaj svijet na bolje, moramo proći kroz vrata i učiniti neku promijenu jer se promijene ne događaju samo tako... Lupita(kroz suze): Ali zašto prokletim ratom?... Paolo: Ne znam zašto ratom, ali jedno je sigurno, sada više nego ikad želim mijenjati svijet... Lupita(kroz suze): Stvarno želite završiti kao gospođica Amalia?... Paolo: Ne razumiješ me, i ona je htjela mijenjati svijet, ali je bila sputavana, ali negdje tamo gore mi daje blagoslov da ja mogu učiniti umjesto nje, ja i ona nismo bili za ovo vrijeme, uvijek smo bili ispred ovog vremena... Lupita je obrisala suze i rekla: Ali zašto se ne prilagodite, gospodine, ovome vremenu?... Paolo: Lupita, to bih značilo da sam se predao, predao bih se ovom vremenu, a ne nekoj borbi nečije bolje sutra... Lupita: Kakva je bila gospođičina korist borbe za bolje sutra kada je od nje ostao samo i jedino pepeo?... Paolo je tužno udahnuo, te joj rekao: Ne znam, ali znam da ću se ja nastaviti boriti za nečije bolje sutra i za nju i za sebe... Lupita: Kako god da završila Vaša borba za nečije bolje sutra, ja ću imati podsjetnik na Vas cijelog svog života... Lupita je nastavila govoriti: Hoće li se sada nešto promijeniti?, naprimjer, odluka o neodlasku u rat, neće, je li tako?... Paolo: U pravu si, neće se ništa promijeniti, moja je dužnost otići danas i sutra u rat, jedino što ću sve učiniti da ovo dijete koje nosiš bude dobro i u trudnoći kroz koju ću te ja osobno voditi, ali pobrinuti ću se da djetetu bude dobro i nakon poroda... Lupita: Vjerujem vam da ćete učiniti baš sve da djetetu bude dobro... Paolo: Lupita, u to budi sigurna, kao i što sam ja siguran u ove moje ruke koje će te kada dođe to vrijeme poroditi... Lupita mu je uzela Paolovu desnu ruku, pogledala u nebo i rekla: Bože, ne daj da pogine prije nego što rodim, želim da me njegove ruke porode i želim da svoje dijete bar malo drži u rukama... Paolo je osjetio u njoj silnu želju da rodi to dijete, a Lupita mu je rekla: A sutra ću ja razgovarati sa Lorenom, ne znam što će vam napravi, ali nadam se da neće biti strašno... Paolo je samo rekao: Dobro, što god da mi napravi, nadam se da neće biti strašnije od onog što će navečer napraviti moj otac, sada idi i čuvaj se, nemoj dizati teško... Lupita mu je sada pustila ruku, naklonila se bez riječi i otišla... Paolo ju je gledao dok mu se nije izgubila iz vida, a onda je otišao u kuću, te kako nikoga nije želio sresti, potrčao stepenicama i ušao je njegovu oazu mira, u svoju sobu gdje ga je čekala njegova doktorska torba koju nije znao ni gdje ju je ostavio jutros... Samo se bacio na krevet u cipelama i odmah zaspao...