Ogrlica sjećanja

72. U zemlji krvi i meda.

U međuvremenu;

U blagovaonici:

Paolov proziran pogled je bio usmjeren k Luciji, no zapravo je gledao kroz nju jer je bio ponovo zaokupljen svojim mislima, a njegova su usta već bila toliko suha, da su iznutra izgledala poput pustinje koja je čeznula za nekom oazom, a dotada su se borila za svaku kapljicom sline koja je u njima ostala...

No iako je bio jako žedan i već mu je prijetila opasnost da se na putu za vojarnu onesvijesti, Paolo je čvrsto odlučio da neće piti vodu ni iz bunara jer će ga Octavio, poznavajući ga, i njega dati ukloniti jer ga je on možda onečistio svojim rukama...

Sada razmišljajući, shvatio je da se svim silima trebao oduprijeti majčinom zahtjevu da uđe u, sada već stranu, kuću jer ga vlastiti otac ne prestaje omalovažavati i ponižavati što sjedi tu na stolici u blagovaonici gdje mu, osjećao je, više nije mjesto, no, odavno je shvatio, tu mu nikad nije ni bilo mjesto...

Unatoč strašnom ratu, on se osjećao slobodu, bio je samo ono što je htio biti cijelog života, a to je samo liječnik, liječnik koji je imao toliko znanja koje je volio podijeliti s svima, no i još veću dušu i srce koje se poput stakla lomilo pred teško ranjinim vojnicima, ali i pred kolegama koji su također stradavali u pokušaju da spase one koji leže na travnjacima okruženi svojom i tuđom krvi...

Iskru koju je zapalio Loreno o njemu kao silovatelju još je uvijek tinjala i mnogi su mu željeli da pogine u ratu jer ga je većina vidjela kao veliku opasnost za svoje kćeri, pogotovo one maloljetne koje su, po naređenju svojih majkih bježale od njega čim bi ga vidjele...

No iako ga je to pogađalo, znao je da ima čistu savjest jer je preuzeo cijelu krivicu na sebe, ne znajući za poslijedice koje sada skupo plaća zbog svoga dobrog srca, ali nije žalio ni trenutka jer, nadao se, da će se sve ovo jednom zaboraviti što je Loreno proširio kao istinu o njemu jer ne bi volio živjeti u svijetu kada bi mu Lupita rekla da se ona i Loreno sele iz Paname jer se boji da će dijete čuti tko mu je pravi otac i kako je zapravo nastao, a on spoznaju da više nikada neće vidjeti niti dotaknuti svoje dijete jer sada kada je dijete napokon osjetio, shvatio je što osjećaju svi očevi kada mu se dijete pomakne, a to je bila neopisiva sreća koju nije smio pokazati pred svojim ocem koji misli da je on običan razvratnik, a ne čovjek koji ima mnoštvom osjećaja...

Međutim, ako bi bio odlazak iz Paname riješenje svih Lupitinih, Lorenovih i dječjih problema, a pogotovo dječjih problema, on će to, teška srca, morati prihvatiti jer će to biti najbolje za njegovo dijete, a on nikad nije sebičan da će ih željeti pod svaku cijenu zadržati ovdje u Panami samo da bi vidio svoje dijete na minutu.

Sada se ovdje došao zauvijek oprostiti od svoje majke Carolina i sestre Amaliju za koju se nadao da će biti dobro u rukama svog voljenog Martina i da će je on, sada za stvarno, braniti životom...

A Lupita je imala svog čuvara koji mu, znao je, neće dati ni blizu ni njoj, a ni djetetu, pa je vjerovao da će uz Lorena, kakav god da jest, biti sigurna...

Zatvorit će vrata jednog životnog poglavlja kada prijeđe prag ove kuće za koju minutu, iako je bio svjestan da će ga jako boljeti napuštanje dviju najvažnijih žena, no znao je da to čini zbog njih jer dok on tu sjedi i sluša očevo omalovažanje, njegovi kolege se bore za živote srčanih junaka na ratištu, a pritom i sami gube živote jer nitko od njih nije bio siguran...

Htio je svoju majku i svojoj sestru poštediti boli koju će im možda nanijeti kada još više ovaj rat pokaže svoje bijesne zube, ako mu je sudbina već namjenila da pogine na ratištu spašavajući nečiji život...

Sada kada se vrati u vojarnu, lijepo će ih zamolit da ako negdje slučajno pogine, ne voze limeni lijes sa njegovim beživotnim tijelom do grofovske kuće jer on više nije punopravni član te obitelji i da ga pokopaju kao što su i sve ostale koji su donijeli samo svoj goli život i da nisu imali ni prebivalište na koje bi mogli javiti da su njihovi životi zauvijek ugašeni, a to je bilo da su navečer na licu mjesta njihova tijela spaljivali na lomači jer ne bi imali kamo s njima, a nitko ih nije ni tražio, a onda kada bi vatra ujutro dogorjela, vjetar bi raznio pepeo po zemlji, tako je i on htio biti pokopan, tiho i bez suza najbližih...