Ogrlica sjećanja

44. Odnosi u kući Martinez, Zeus i dolazak Amalije kao Rosalia na imanje S. C.

Navečer toga dana:

Atmosfera na imanju San Carlos je bila uzavrela i probijala je svoj vrhunac, a te večeri je bilo savršeno vrijeme za šetnju, puhao je lagani lahor, na nebu su bile blistave zvijezde i pun mjesec koji se jasno vidio, no nikome od obitelji Martinez nije bilo do šetnje jer su večerali srdžbu...

U blagovaonici su svi sjedili na svojim mjestima i večerali toplu juhu od mrkve, no Paolo je kao i u ovih tjedan dana samo miješao ta sva jela jer je u zraku vladala napetost koja se mogla rezati jedino i isključivo oštrom sjekirom...

Ta napetost je bila poput čvrste tkanine satkane nitima koje je Lucija utkala zbog vjenčanja kao i od svega radila cirkus i niti koje je utkao sam Paolo i cijela njegova situacije...

Naime, Paolu nisu dopuštali da vidi Lupitu već više od tjedan dana, Martin mu nije imao što reći jer nije ni on znao ništa o Lupiti...

Paolu se slamala cijela duša zbog toga što nije mogao vidjeti jer je kako god bilo, ona je bila majka njegovog djeteta, a on je bio odgovoran, pa će to dijete biti bilo kako zaštićeno sa njegove strane jer je to ipak njegovo dijete...

Octavio se sada obratio svima za stolom, te je rekao: Gospodin Pinada je trebao danas ujutro dobiti moje pismo i po primitku istoga, kako je sam napisati, i odmah krenuti za Panamu, te ga možemo očekivati sutra prijepodne... Lucija: Dobro, što imamo mi s njim?... Octavio ju je pogledao i rekao: Itekako imate, ne samo ti, nego svi Vi... Carolina je odložila žlicu na mjesto i rekla: Da čujemo dragi što je posrijedi?... Octavio je Carolinu pogledao toplim pogledom i rekao: Draga, ti si već grofica dugi niz godina i ne treba ti objašnjavati kako se treba ponašati pred gostima... Carolina mu je taj topli pogled uzvratila, rekavši mu: Zaboravio si reći da sam ti i grofica tvog srca?... Octavio je kroz blagi osmijeh rekao: Draga, pa to se podrazumjeva... Sa pokušajem da prekrije tugu u glasu, Carolina je rekla: No dobro, reci što imaš?...

Bez obzira što je Carolina znala koliko ju Octavio voli, željela je da joj to još katkad i kaže prije nego što oboje napuste ovaj svijet i spoje se u vječnosti, Carolina nije znala koliko im još preostaje na ovom svijetu, no nadala se da će bar vidjeti unuče kako trči ispred nje, svjesna je bila da je to dijete neće nikada nazvati bakom, no bit će sretna ako ga prije smrti vidi kako trči ispred nje...

Carolina je bila svjesna Octavijevih i svojih godina i da neće još dugo biti ovdje i da će mjesta vladara uskoro prepustiti svojoj kćeri Luciji i njenom budućem mužu Pedro koji su, istini za volju, bili nedorasli za titule kneza i kneginje koju će dobiti nakon vjenčanja koje će se održati početkom rujnu...

No jedino se nadala da će njezin sin Paolo biti Lucijin glas razuma kada jednom bude grofica jer Panamu samo može Paolo očuvati od propasti koju je Lucija kadra uništiti jednim potezom kao i one tanjure koji su beživotno ležali na podu, a ondje je ležalo i njeno srce razbijeno u sto tisuća komadića...

Octavio je sada okrenuo glavu prema Pedru i rekao: Slušajte me sada dobro, ti tu i ova ovdje... Sada ga je Lucija naglo prekinula, te se bijesno ustala sa stolice i još bijesnije rekla: Oče, ja sam Vam kćer, kako me možete zvati „ova ovdje"?, a i kako možete budućeg zeta zvati „ti tu"?... Octavio ju je prostrijelio pogledom i grubo rekao: Lucia, sjedi istog trenutka na stolicu...

Lucia je odmah zadrhtala od straha od Octavijevog glasa i samog pogleda i sjela odmah natrag na stolicu, te je Octavio nastavio govoriti: Dakle, od vas dvoje očekujem najpristojnije ponašanje prema gospodinu Pinadi i njegovoj nijemoj sluškinji Rosaliji, ovaj put neću vidjeti nikakav skandal od tebe, jasno?... Lucia: Ali oče... Octavio ju je sada prekinuo, te joj je rekao: Lucia i Pedro, uskoro ćete zauzeti moje i Carolinino mjesto kao grof i grofica, bit ćete vladari cijele Paname, a to nije nimalo jednostavno, ako mislite da biti vladar znači samo potpisati nekoliko dokumenata dnevno i narediti nešto slugi i sluškinji i otići na pokoji bal, silno se varate... Octavio je nastavio govoriti: Biti vladar znači sve osim toga, biti vladar znači preuzeti odgovornost za cijelu državu, donosi teške odluke, a isto znači zadržati stav osobe koja u svakom trenutku zna što treba učiniti, a htjeli mi to priznati ili ne, rat se bliži, možda tada više mene i tvoje majke ne bude, a možda on izbije i sutra, pa ću ja morati donijeti neke teške odluke za Panamu...