Ogrlica sjećanja

16. Amaliji naviru sjećanja na djetinstvo u Anibalovoj knjižnici

U Panami, na imanju San Carlos:

Svi su se probudili, sišli na doručak i Octavio je sjeo na čelo i rekao: Dobro jutro, možemo li, molim vas, ovog jutra proći bez ikakvih vijesti?, dobrih ili loših, svejedno mi je, želim ovog jutra imati normalan obrok... Paolo je pogledao u Luciju koja je samo šutjela i počela jesti svoj obrok, te je Octaviju rekao: Oče, ne brinite, sve će biti u redu... Pedro je sada pogledao u Luciju koja se potajno smiješila, a Pedra je sada ponovo mučila grižnja savjet, ovo je bio prvi put da ju je osjetio na imanju i bio uz Luciju... Sada kada je bio nadomak cilja, htio je jednostavno nestati zauvijek, zaboraviti da ima krvave ruke, zaboraviti na Amaliju, zaboraviti na sve i biti ponovo sretan sa svojom jedinom ljubavi Emmom, ali rat se bližio, bio je tu iza ugla, nije još bio službeno objavljen, ali osjećala se napetost po cijeloj zemlji, a on je samo mogao preživjeti kao član grofovske obitelji i još malo knez, a sam kao pojedinac je imao vrlo male šanse za preživjeti u ratu, odlučio je zatomiti sve svoje osjećaje, ljubavne i one što mu je izazivala grižnju savjest i ići do kraja, a to je značilo da večeras prosi ispred grofa prosi ženu koju nikada nije i neće zavoljeti jer njegovo srce, duša i tijelo pripada samo jednoj osobi, a to je bila Emma za koju je sve ovo i radio... Na ovom doručku nije bilo ni riječi, vladala je zaglušujuća tišina...

Nakon doručka:

Octavio je popio čašu vina i pitao: Gospodine Conto, imate li Vi prstenje za večeras?... Pedro je ostao sjediti na stolici, te je rekao: Imam, grofe... Pedro se trebao dići dok je razgovarao sa grofom o zarukama sa njegovom kćeri, ali to nije učinio, nego je nastavio sjediti, te ga je Octavio bijesno pogledao i drsko mu rekao: Ustanite kada razgovarate s mnom i ponovite to što ste rekli... Pedro je istog trenutka ustao i rekao: Oprostite, grofe, imam prstenje, naravno... Octavio: Gospodine Conto, znate li protokol za isprositi ruku moje kćeri od mene?... Pedro nije znao protokol, ni ništa, ali je svejedno rekao: Grofe, znam i ispoštovat ću ga... Octavio: U redu gospodine Conto, a sada ti draga moja kćeri, pošto smo u koroti zbog tvoje sestre, navečer ćeš se odjenut nešto decentno, nešto tamniju haljinu, a i na vjenčanju ćeš biti u nešto tamnijoj boji vjenčanice i neće biti veselih boja u crkvi, sve će biti u tamnijoj boji, to su ti posebni uvjeti... Lucija je sada bijesnila u sebi zbog tamnijih boja i na večerašnjim zarukama i na svom vjenčanju, ali je svejedno rekla: Oče, sve će biti po vašoj želji... Octavio: I još samo nešto, na večeri će biti i Martin, pa budite malo obzirni prema njemu i prema svima nama... Lucia je sada pucala od bijesa zbog toga što neće imati zaruke, ni vjenčanje kakvo je zamišljala, a i što će na zarukama, a vjerovatno i na vjenčanju biti prisutan Martin, ali i sada je svejedno rekla: Oče, hoćemo biti obzirni prema svima vama, nego možemo li mi sada ići vani?... Octavio: Naravno, kćeri... Lucia se digla sa stolice i otišla, a Pedro je pošao za njom, a Paolo ih je samo zamišljenim pogledom ispratio, te se sada on obratio Octaviju sa riječima: Oče, trebao bi u selo po lijekove, uzet ću konja, trebate li Vi nešto iz sela?... Octavio: Sine, ne treba nam ništa, ali hvala ti što si nas pitao... Paolo se digao sa svoje stolice i prije nego što je izašao iz blagovaonice, rekao je: Možda ću se zadržati u selu, malo prošetati, posjetiti ljude koji su bolesni ili kojima treba utjeha, pa me ne čekajte na ručku, ali bez brige, vraćam se do večera... Carolina: Sine, čuvaj se... Paolo: Majko, ne brinite se, čuvam se, idem se presvući, pa idem... Paolo je izašao iz blagovaonice i uputio se prema svojoj sobi... Dok je Lucia izašla sa Pablom i pitala ga: Imaš li stvarno prsten?, pazi što ćeš odgovoriti... Pedro: Iskreno, nemam... Lucia: Dobro, što si radio nočas?... Pedro: Pa rekao sam ti išao sam se napiti vode, ožednio sam, pa sam onda prigladnio i pojeo si fini odrezak, zar mi ne vjeruješ?... Lucia: Koliko si bio odsutan iz kreveta, pomislila sam da ideš po prsten, ali sada mi kažeš da ga nemaš, ideš ga sada kupiti, nadam se?... Pedro nije znao kako će nabaviti prsten, ali je rekao: Naravno, sada ću ići po njega... Lucia: Nadam se da protokol uistinu znaš?, da ne bude kao maloprije da si..... Lucia je sada povikala: ...ostao sjediti dok si s mojim ocem koji je grof razgovarao o našim večerašnjim zarukama, kako si mogao?... Pedro: Molim te, stišaj se, otkud ja znam da se trebam dići poslije dvije i četiri mjeseca što sam proveo u njegovoj kući, a večerašnji protokol ne znam... Pedro je vidio da ga Lucia bijesno gleda, pa je onda rekao: Ali ti bi mi mogla napisati, pa ću ga naučiti do večeras... Lucia se smirila i rekla: Ali mili, moramo čuvati papirus, nalivpera i tinke, znači ne pisati gluposti jer kada rat zakuca na vrata, trebat ćemo i najmanju kap tinte i najmanji komad papira, zato ćeš ti zaprositi me po svom instinktu... Sada je iz kuće izašao Paolo u svojoj jahačkoj opremom koja se sastojala od jahaćkih kožnih čizama, kožnih rukavice i posebne odjeće... Lucia ga je ugledala, te ga pitala: Brate, gdje ideš?... Paolo: Seko, do sela po lijekove, a možda malo i prošetam po selu i obiđem bolesne, ali bez brige, tvoju predstavu od prosidbe ne bih propustio nizašto na svijetu... Paolo je vidio da ga Lucija bijesno gleda, ali to mu je bilo smiješno, otišao je do konjušnice, došao je do boksa svoga pastuha Olafa, osedlao ga, stavio mu uzde, izveo ga ispred konjušnice, popeo se na njega i konj je krenuo, a prije nego što su otišli sa imanja, Paolo je rekao Luciji: Vidimo se navečer... Lucia je pratila Paola dok nije postao točka u daljini, te je tek tada Lucia ponovo pitala Pedro: Preklinjem te, reci mi što si učinio sa Amalijom?... Pedro: Pa rekao sam ti već napravio sam ono što si mi rekla... Lucia: Ne budi takav, reci mi točno što si učinio, koliko je daleko i sve?... Pablo: Lucia, nekad si stvarno dosadna, ne brini se, dovoljno je daleko, nego hoćeš li ti taj prsten ili ne?... Lucia: Hoću naravno, ali shvati me, nadomak sam onoga što želim biti, sve je onako kako treba biti, bojim se da će se pojaviti i sve mi pokvariti... Pedro je više nije htio slušati, te je rekao: Idem po prsten, doviđenja... Pedro je sada otišao u konjušnicu... A Paolo je zapravo imao drugačjeg posla osim samih ljekova koje je trebao pokupiti, pravi razlog njegova odlaska na selo je bila njegova sestra Lucia... Paolo je bio uvjeren da nešto nije u redu u njenoj cijeloj priči od jučer, jutros je odlučio odjahati do sela i pokušati saznati istinu...

U Trinidadu:

Na imanju San Paolo je u međuvremenu bio gotov doručak i sve su se cure i dečki primili svojih poslova... A Amalia je pronašla vrata od Anibalove knjižnice, ali je dugo stajala ispred tih vrata sa peruškom u ruci jer je to značilo da će se još jednom prisjetiti onog za nju bezbrižnog djetinstva, ali knjige je trebalo očistiti, znala to i sama, pa je nakon dugog stajanja otvorila vrata, zatvorila oči, ušla je u knjižnicu sa peruškom u ruci, ali ju je zamirisao miris knjiga.. Polako je otvorila oči, te se zavrtila oko svoje osi, nikada nije vidjela toliko knjiga, police su se protezale na tri kata, išle su u krug kao vijugave stepenice koje su dosezale do trećeg kata knjižnice... Sve je bilo drveno, od stepenica do polica... Samo na trenutak je zamislila sebe sa osam godina ponovo u krinolini kako u maloj sobi koja se zvala knjižnica kako nestrpljivo čeka novu knjigu od oca koji je dolazio iz sela sa obaveznom knjigom u ruci za nju... Knjige su joj davale slobodu za koju je smatrala da ju nikad neće dobiti, uz knjige je putovala u razne zemlje svijeta, uz knjige se zaljubljivala u njihove likove, plovila sa prinčevima sa dalekim otocima... Kako je odrastala, knjige je dobivala od oca bivale su sve ozbiljnije, ali uvijek sa romantičnim ili sretnim krajem... Amalia nije mogla da ne zaplače, dok je prelazila prstima po prašnjavim knjigama, suze su oblijevale njeno lijepo lice, te je stala govoriti: Moje stare i dobre prijateljice, koliko vas dugo nisam vidjela, da, to sam ja, vaša Amalija, sada živim ono što sam čitala u vama, daleko od svega onoga što poznajem i što sam poznavala... Prsti su joj prolazili po naslovima poput Jane Eyre, Stanarka napuštene kuće, Orkanski visovi, kolekcija knjiga Agatha Christie Poirot i Marple i mnogo drugih... Amalia je sve te knjige imala kod kuće i pročitala ih je čak i po nekoliko puta.. Tako je prelazile prstima po knjigama dok njene suzne oči nisu ugledale njenu najdražu autoricu Jane Austen, tu su bili svi njeni naslovi... Amalia je odmah uzela svoju njenu najdražu knjigu koja je bila „Ponos i predrasude"... Amalia ju je tako čvrsto zagrlila da joj je u jednom trenutku zastao dah, a suze su samo tekle, morala je sjesti na pod knjižnica sa knjigom u ruci da se smiri... Kada se smirila, ustala je sa poda, vratila je knjigu na mjesto na policu i počela čistiti knjižnicu...

Navečer u Panami:

Anibal je dojahao do Paname i sada je pokušavao zaustaviti jednog čovjeka da mu kaže gdje je Amalijino imanje, ali nije bilo ni žive duše u selu... Vidjevši jednog starca kako hoda sam po selu, dojahao je do njega, zaustavio ga i rekao mu: Dobri čovječe, ne bojte se, ja vas samo želim nešto pitati... Starac se okrenuo prema Anibalu, te mu je rekao: Gospodine, samo pitajte... Anibal: Znate li možda gdje je imanje San Carlos, dobri čovječe?... Starac: Naravno da znam, svatko u zemlji zna gdje mu se nalazi grof, imanje je malo prije Yavize, imaju veliki natpis, ne možete promašiti, samo jašite ravno i stići ćete za pola sata... Anibal je mislio da je krivo čuo, pa je pitao: Dobri čovječe, grof?, on je živ?... Starac: Jest, živ je, ali kao da nije, oprostite, ne mogu vam ništa više reći, sretan Vam put do tamo... Anibal: Hvala vam puno, dobri čovječe, Bog vas blagoslovio... Anibalov Zeus je ponovo pojurio galopom prema imanju San Carlos, a Anibal je mislio na riječi starca, riječi koje je rekao o grofu, to je moralo imati veze sa Amalijom, samo kakve?, to je morao otkriti slijedećih nekoliko dana koje će provesti na imanju San Carlos...