Ogrlica sjećanja

56. Amalijin veliki povratak izaziva u Luciji novi prezir, no u drugima radost

Sutra ujutro:

Kada je pristala jučer navečer u Yucatansku luku, Amalia je dugo čekala na kočiju za Panamu, sada kada je bila u crnoj zatvorenoj kočiji polako ulazila na imanje San Carlos, sunce ju je pozdravljalo koje se polako uzdizalo na nebo, te se Amaliji činilo da ovo putovanje kočijom traje cijelu jednu vječnost, no na trenutak je i zaželjela da putovanje traje cijelu vječnost...

Zagledavši se sada u svoju žutu krinolinu u kojoj nije mogla opustiti svoja leđa, nego ih je morala držati ispravnima što je bilo bolno za njena leđa koja su se već navikla na opuštenost, a kada je podigla krinolinu koja je skrivala njene noge u čizmama na vezanje koje su joj dosezale do koljena, imala je osjećaj da su joj se noge kuhale od vručine u vunenim postavljenim čizmama, a i počele su je i boljeti noge jer su čizme bile teške poput željeza...

Sada je poželjela obuti svoje lijepe japanke i odjenuti odoru i opustiti cijelo svoje tijelo, no to nije više bilo moguće, ali živjela je u nadi da će se ponovo naviknuti na ovu raskošnu odjeću jer je sve bilo, nadala se, stvar navike...

Prekrasna zelena kutija sa bijelom mašnom na vrhu joj je ležala u krilu, sada je pogledala u nju i već se počela pitati što joj je to bivši gospodar kupio za poklon, no nije mogla odgonetnuti što to prigušeno zvecka u unutrašnjosti same kutije koju je odlučila tek otvoriti kada bude sama u svojoj sobi...

Pogledavši kroz prozor kočije koji je gledao u vrata kuće, shvatila je da kočija polako staje blizu samih vrata, njeno se srce našlo u vrlogu snažnih emocija u kojih je prevladavala emocija velikog straha, no kada je sada zatvorila oči jer su joj odvanjale jedne od Anibalovih poslijednjih riječi, a to su bile riječi: Ni ti ni itko me neće vidjeti... Zbog tih riječi su joj potekle suze i njeno srce je brže zakucalo...

Dok je kočija u potpunosti stala, a ona je otvorila oči koje su bile pune suza, još uvijek je sjedila u kočiji, čuvši kako joj kočijaš vrlo polako dolazi otvoriti vrata, počela se pitati je li Anibal stvarno već čuva, gdje se skriva i zašto ga ne može vidjeti, no shvatila je sada da joj je Anibal postao anđeo čuvar kojeg možda više nikada neće vidjeti, no znat će da je tu jer je naučila da je Anibal čovjek od riječi...

Prije nego što su se vrata kočije potpuno otvorila, obrisala je suze potezom dugačkih žutih svilenih rukavica čija ju je sama pojava svrbila zbog poslijednjih trzaja vrućine prije nego što dođe jesenjska idila i njene razne boje dođu do izražaja, a sada je još jako sunce pokazivalo svoj punu moć, a u samoj crnoj kočiji je bilo dodatno vruće...

Kočijaš je otvorio vrata kočije, ispružio ruku prema Amaliji, naklonio se i rekao: Djevo, stigli smo...

Amalia je uzela zelenu kutiju u lijevu ruku koju je dotada držala u svom krilu, ustala je sa mjesta na kojem je sjedila i primila ruku kočijaša, te kada je izašla van kočije, rekla mu je: Hvala Vam što ste me doveli dovde... Kočijaš: Nema na čemu, i drugi put...

Kočijaš ju je pogledao u oči i rekao: Idem natrag u Yucatan... Amalia: Hajde, idite s Bogom... Kočijaš joj je pustio ruku i polako se ponovo popeo na kočijaško mjesto, pokrenuo svoja dva konja i pojurio prema izlazu sa imanja...

Gledajući kako kočija odlazi sa imanja, Amalia je osjećala da ju je kočija ostavila negdje u tuđini, a ne pred vratima roditeljske kuće...

Krenuvši polako prema vratima, osjetila je pravu težinu svoje prelijepe krinoline, osjećala je kao da na sebi nosi olovo, a na nogama teško želježo...

Došla je na vrata svoje kuće i digla je desnu ruku da bih pokucala na vrata, no onda je vidjela one nevidljive lance i okove koje će dobiti čim uđe unutra...

Iako joj je izgledalo to od nje i sebično, htjela je još samo malo udisati slobodu i biti slobodna, zato je spustila ruku i okrenula se prema livadi i gledala ju, livada koja joj je nekoć bila utočište, livada koja joj je dala voljenog zaručnika Martina, sada je imala svaki osjećaj kao da je umrla jer nije željela ni potrčati u nju, samo je željela tamo negdje u najgušćoj travi vidjeti drago i poznato lice zvano Anibal kako se skriva, ali je podsvjesno znala da ga neće vidjeti u toj travi, ni nigdje, no ipak se nadala, iako nije znala zašto ga želi toliko vidjeti kada ju iza ovih vrata čeka njena obitelj, no vjerovala je da je Anibal bio njena mirna i sigurna luka jer je ipak na njegovom imanju pronašla dugotraženi mir koji je sada bio ponovo uzdrman dolaskom kući...