Ogrlica sjećanja

66. Bratska ljubav

Čuvši još jedan konjski rzaj, shvatila je da je konj, kao, nadala se, i jahač, zovu dolje, no Amalijine crne duge trepavice su se odmah ponovo spustile jer je još trenutak ili dva htjela vjerovati da je to možda Anibal sa svojim Zeusom koji je došao po nju spasiti ju i odvesti daleko od ovog pakla u kojem živi okovana nevidljivim teškim i neslomljivim lancima...

Otkada je Paolo otišao prije dva tjedna, Amalia je osjećala ogromnu prazninu u svojoj duši kao da joj nedostaje dio nje, a odbijala je slušati radio da ne čuje bratovo ime jer bi to, mislila je, ubilo, no za neke je bila sreća da ga nisu čuli, a za neke nesreća...

No Martin je bio uvijek tu za nju i bila mu je jako zahvalna na toj svoj pažnji koju je samo njoj poklanjao i ljubavi s kojoj ju je obasipao svaki dan, vrijeme bi najviše provodili u radnoj sobi gdje su čitali jednog drugom, a Amalia nije voljela previše izlaziti van jer bi ju, po naređenju oca Octavija, pratili svaki njen korak, a to joj nije bilo ugodno...

No nije samo ona bila pod prismotrom i uvijek budnim okom dvojice mrzovoljnih stražara sa svom potrebnom opremom za obranu obitelji Martinez u bilo kojem trenutku, bili su to svi, no samo se njoj, kao i Paolu koji se tome odlučno usprotivio, to nije sviđalo jer je to bio nedostatak slobode...

Danas će prvi put otići, bar se tomu nadala, biti nasamo s Martinom u svakom smislu te riječi u prašumi Louisa gdje će provesti nekoliko dana u miru i u tišini same prirode, a Amalia je odlučila da će na tom putovanju razgovarati i o njihovom skorom vjenčanju za koje je odlučila da će biti ubrzo jer ovako ona ne može i ne želi živjeti, a udat će se za čovjeka kojeg je voljela i smatrala da joj je on ljubav njezina života, a ljubav će ponovo doći, vjerovala je...

Martin će joj dati, vjerovala je, toliko željenu slobodu i neće ju zarobiti u visoki toranj poput Matovilke jer se sada više nego ikad osjećala poput nje... Razmišljala je da će joj Martin dati potrebnu zaštitu koju ona treba imati kao vojvotkinja od Paname, no nadala se da joj neće previše skratiti krila jer bih tako voljela letjeti i polako će ispočetka izgraditi novi svijet sa njim jer bajke postoje tek i samo u knjigama...

Stvarni svijet je bio ipak suroviji nego što je to oduvijek mislila, slomila se kada joj je otac Octavio rekao da je čuo na radiju da je Madelinin suprug Edmundo, knez i budući grof od Čilea, poginuo u jednoj od žestokih borbi na području Čilea...

Amalia je žarko željela otići vidjeti Madeline i zagrliti ju jer je, pretpostavljala je, shrvana gubitkom supruga na takav način, no otac Octavio joj je rekao da je preopasno da bilo kamo ići, a kamoli u drugu državu, a da ona ima uz sebe svoje sestre i majku Yolandu i oca Romualda koji će ju utješiti u ovim bolnim trenutcima za nju, a da će ju ona moći posjetiti tek u nekim boljim vremenima...

Sada je treći put čula konjski rzaj i napokon je odlučila otvoriti svoje oči i pogledati jahača u oči, ma tko to bio...

Otvorila je sada brzo svoje sjajne oči i pogledala jahača kojeg je odmah i prepoznala, iako mu je bilo lice bilo prilično ozbiljno i ispijeno miješavinom boli i sreće u svojim tamnosmeđim očima, obrastao sav u dugu crnu bradu, ali je gledao u nju smiješeći joj se očima...

To je bio Paolo sa vrlo mršavim svjetlosmeđim Olafom koji ga je jedva nosim na sebi, a Paolo je promatrao Amaliju kako stoji u svojoj sobi i gleda ga sa prozoru i zatvorenih očima, pomislio je, pokušava zamisliti da je on sada pored nje, mogao je samo zamisliti koliko joj samo nedostaje u kući, ali nije došao da ostane, nego da je samo vidi i da čuje kako je...

Amalia ga je sa širokim osmijehom na licu sa prozora svoje sobe gledala očima djeteta koje je upravo ugledalo skupocjenu i toliko željenu igračku...

Paolo ju je pogledao u onoj predivnoj žutoj krinolini koju je dobila pri izlasku iz samostana, gledao ju je kako nasmijana gleda u njega, izgledala mu je poput sunca koji je svojim osmijehom želio rastjerati ove crne oblake dima i zauvijek zaustaviti ovaj rat...