Ogrlica sjećanja

11. Razgovor o ratu grofici izaziva suze, a zadaje im ponovo šok i kćer Lucija

Sutra ujutro na imanju San Carlos u blagovaonici:

Još ranije toga jutra je Paolo dao majci svakodnevnu inekciju za smirenje, pa se išao srediti za dan koji je tek počeo... Sada je sišao sređen na doručak u blagovaonici gdje su već bili sestra Lucia, budući šogor Pedro, majka Carolina, otac Octavio, a uz vrata je bila sluškinja Lupita... Kada je ušao u blagovaonicu, te dok je išao do svoga mjesta u blagovaonici, Paolo je rekao: Dobro jutro svima... Paolo je sjeo na svoju mjesto i vidio zabrinuto lice svoga oca očiju udubljenih u novine koje mu je upravo dala Lupita, a koje je redovito dostavljavao kurir, te ga je pitao: Što je oče?... Octavio: Sine, sve je izvijesnije da će rata sa Španjolskom i biti, ovo nisu više nagađanja, rat kuca na vrata, rat je sve bliže... Carolina: Lupita, uzmi grofu novine, vidiš da se samo od njih uzruja... Lupita je došla do Octavija i Octavio joj je dao novine i rekao Carolini: Carolina, draga moja ženo, ovdje nisu problem novine, rat će se dogoditi, to je sada pitanje dana... Lupita se sada sa novinama u rukama povukla i stala ponovo uz vrata... Paolo: Oče, što se tiče rata, ako se on dogodi, ja bi se javio za medicinskog liječnik, ali bi se stavio i na raspolaganje vojsci na bojištu... Octavio: Sine moj dragi, hoćeš li ti mene priređivati iznenađenja svaki dan?, što ćeš mi sutra reći da si jedan od onih koji voliš muškarce?... Paolo: Čak da sam i homoseksualac, a nisam, tvoj sam sin i to ne bih bio grijeh... Paolo je nastavio govoriti: Ako izbije rat, idem sa Martinom staviti ja svoje znanje, a možda i svoj život, a Martin samo svoj život predati državi jer bez Amalije ga i ne živi, pričao sam s njim neki dan o tome, više nema što izgubiti... Paolo i Octavio su se toliko unijeli u tu priču o ratu, da nisu primjetili da Carolina plače, te se sada digla i glasno rekla(kroz gorke suze): Dosta!, za ovim stolom više nitko nikada neće govoriti o ratu, a pogotovo u prisustvu žena, a niti ti Paolo, ni Martin, a ni Pedro neće ići u rat bar dok sam ja živa, ako se vama što dogodi, ja mogu slobodno pod zemlju, tj. možete me odmah pokopati ako ode bilo koji od vas trojice u rat, shvaćate li vi da sam ja već jedno dijete već izgubila i to samo prije godinu dana i da ne želim izgubiti još jedno, a ni Martina ne želim izgubiti, shvaćate li vi to?... Paolo se sada digao sa svoje stolice, majku zagrlio i rekao: Ne brini se, majko, nećemo više o tom prokletom ratu za stolom, a ako do rata i dođe, najvjerovatnije ću biti medicinsko osoblje, a pod tim šatorima neće mi se ništa dogoditi, a činit ću plemenite činove, spašavat ću živote... Paolo je sada uzeo svoj ubrus sa stola i obrisao Carolini suze sa lica i sada su sjeli i napokon počeli u miru doručkovati...

Nakon doručka:

Lucija se digla sa stolice sa čašom u ruci i rekla: Molim za malo pažnje!... Paolo je već okretao očima jer je znao da svaka Lucijina objava je ili vezana za vjenčanje ili je čista laž... Lucia: Za ovo sam čekala da prođe godišnjica naše Amalije i da svi budemo na okupu da mogu sa velikim zadovoljstvom objaviti da ću za otprilike 8 mjeseci postati majka... Svi su ostali u šoku, osim zamišljene Caroline koja je samo gledala u pod i govorila: Amalia bi nam sada već dala unuče... Lucia je sada ponovo poludila i rekla(vikajući): Opet sveta Amalia... Pedro koji nije znao za njenu današnju predstavu jer ga buduća supruga nije obavijestila o ničemu što je danas naumila, ostao je u šoku, ali sada se brzo digao i rekao: Lucia, molim te opusti se, ugrozit ćeš naše dijete... Lucia: O da, naravno mili, smirit ću se... Octavio nije mogao doći k sebi od šoka, te je samo rekao: Kćeri, ako te ovaj ovdje doista obeščastio i napravio ti dijete, do sutra navečer te ima isprosi tvoju ruku od mene, a i vjenčanje je za tri mjeseca po posebnim uvjetima jer smo u koroti za Amalijom... Pedro je malo došao k sebi, te je rekao: Grofu, zovem se Pedro Conto, a vaša želja je moja zapovijed... Octavio: Moja želja je bila da ju ne diraš prije braka, ali ti nisi izdržao, pa onda svoju neobuzanost popravi ženidbom... Pedro: Može, grofe... Lucia je u sebi vrištala od sreće, ali Octavio je zatim rekao: Brat će te pregledati danas popodne, da vidimo jesi li stvarno obeščana i jesi li doista trudna?, najviše vjerujem sinu svome koji se pokazao u svom poslu najbolji... Paolo je gledao Octavia, a onda se digao sa stolice i rekao: Hvala oče, a Lucija možemo li razgovarati nasamo na sekundu?... Lucia: Brate, naravno... Paolo je odvukao Luciju iz blagavaonice i zatvorio vrata, te rekao: Seko draga, što sada izvodiš?... Lucia: Trudna sam i onaj me moj majmun obeščastio prije otprilike mjesec dana... Paolo: Trudna nisi, a jesi li izgubila nevinost, to ćemo popodne vidjeti... Lucia: Nisam htjela izgubiti nevinost, ni ostati trudna, majmun me napastovao... Paolo: Seko, tko te ne zna, skupo bih te platio... Lucia: Što ti to treba značiti?... Paolo se približao vratima i rekao: Ništa ništa, vidimo se popodne... Paolo je otvorio vrata i ispred njega je bio Martin, te mu je rekao: Bolje sada ne ulazi, navrati poslije ili idi sa mnom... Martin: Idem s tobom... Martin i Paolo su otišli, a Paolo je za sobom zatvorio vrata... Pedro je sada izašao iz blagaonice i pitao je Luciju: Dobro, jesi li mi mogla reći ujutro što planiraš izvesti danas da se pripremim psihički?... Lucia: Nisam jer si spavao do zadnjeg... Pedro: Jesi li stvarno trudna?... Lucia: Ne, nisam trudna, ali sada ćemo na tome raditi da ostanem trudna... Pedro: Oh baš si mi dala vremena da ono probavim, puna 48 sata, hvala ti puno... Lucia: Knezu moj, već čujem svadbena zvona koja samo za nas zvone, knez i kneginja, kako to divno zvuči, zar ne?...

U Guinu je istog toga jutra,

Kada su pristali brodom, Anibal i Zeus su odmah nastavili svoje dugačko putovanje prema Panami, ali negdje oko Yaguarapara, Zeus se strašno preplašio nekoga štakora, da se digao na stražnje noge i tako Anibala zbacio sa sebe... Anibal je zbog pada sa konja ozlijedio lijevu nogu, ali je Anibal dok je trgao svoj desni rukav sa svoje svečane odjeće, govorio je Zeus: Mir, mir, ja sam dobro, samo me noga malo boli, ali bit ću ja u redu... Zeus ga je zabrinuto gledao, ali je Anibal sa svojim rukavom koji je istrgao sa svoje odjeće za tren oka podvezao nogu, te je ustao, nije se oslanjao na tu nogu nego na ovu desnu zdravu nogu i popeo se ponovo na konja i rekao: Zeusu, kreni... Ponovo je Zeus jahao galapom...