Ogrlica sjećanja

57. Vatra i led

Carolina i Octavio su napokon sa smiješkom na licu promatrali svoju kćer Amaliju i Martina kako se naizgled strastveno ljube, a Octavio je bio sretan i ponosan što je prvo Martin pitao njega za dopuštenje da njegovu Amaliju poljubi, iako je znao da je žarko želi poljubiti i da mu srce odzvanja od ljubavi za njom, bio je dovoljno priseban da ga prije pita za dopuštenje...

Dok je promatrao vlastitu kćer živu i zdravu, Octavio je napokon radosno uzdahnuo, a onda, pomislio je, da će odsada biti ponovo sve u redu jer se Amalia vratila i sa sobom donijela izgubljenu sreću i već je bila u naručju svoga voljenog Martina koji će ju štititi od svega što donosi neizvjesna budućnost, živio je ponovo u nadanju da će on biti njen štit koji će se baciti pred metak namjenjen njoj...

Paolo koji je pomno čitao doktorski nalaz koji je bio besprijekorno napisan, samo je jednom pogledao u svoju sestru Amaliju i ponovo, nadao se, budućeg šogora Martina, ali ni on nije vidio ništa neobično na sestri, ljubila je Martina sa istom strašću kao i prije svog nestanka...

A Carolina je majčinim očima gledala Amaliju i za nju je jedino bilo bitno da se ona vratila živa i zdrava i sada je strastveno ljubi ljubav svoga života koji je cijelo vrijeme provodio s njima pateći za njom...

No nitko, ama baš nitko tada nije bio u Amalijinoj koži, možda je poljubac naizgled izgledao kao strastveni poljubac pun ljubavi, no bio je daleko od toga, bar za nju...

Naime, kada su Amalijine i Martinove usne spojile, a tijekom toga strastvenog poljubca Martin ju je zbilja nježno milovao svojom rukom po njenom toplom licu, a srce mu je htjelo iskočiti iz grudi...

Martinove usne su bile vruće poput vatre koja se svakim novim udahom sve više rasplamsavala, no Martin nije osjetio led koji je dolazio od strane Amalijinih usana jer je on imao dovoljno vruće usne da bi to primjetio...

Amalia je primjetila da su Martinove usne vruće i da su bile sa okusom jagode, no primjetila je njene ledene usne poput sante leda koju ni najveća vatra sa Martinovih usana nije uspjevala otopiti, Martinovi dodiri koje je nekoć smatrala nježnim, sada su joj ti isti dodiri bili oštri poput oštrice mača sa kojom su je sada rezali po njenom nježnom licu, a njeno srce je normalno kucalo, njeno srce se osjećalo prazno bez ikakvog osjećaja poput pustinje Sahara, a dok ju je Martin ljubio, ona je jasno čula i osjećala u svojim ustima njegove glasne otkucaje koji su kucali u ritmu njenog imena, no Amalia je sve ovo što joj se upravo događa prepisivala jedino i isključivo napornim i dugim putovanju do imanja...

Amalia i Martin su se prestali ljubiti, te napravili udaljenost jedan od drugog, te su sada polako otvorali oči da vide jedan drugog...

Martin i Amalia su istovremeno otvorili oči, te je na trenutak zavladala tišina jer su se međusobno gledali, Amalia je u tim trenutcima molila Boga da ju ne poveže sa nijemom Rosalijom, no onda je stupilo veliko olakšanje za nju jer se Martin počeo smiješiti, te joj je rekao: Ljubavi moja, vratila si se među žive ili ja ovo sanjam jer ako sanjam, ne budite me, molim Vas ili ako sam umro, jer ako sam umro, ne oživljajte me, jer želim ostati tu uz svog anđela i jednom zauvijek se ujediniti s njom...

Amaliji se sada iskrala jedna suza iz oka koja joj je tekla niz desni obraz jer je Martin govorio o smrti, ali bio je premlad za smrt, no znala je da se nemilosrdno približava rat i da je on rekao, upravo za ovim stolom, da će ići u rat i da će staviti život na raspolaganje za domovinu...

Nije znala je li njen povratak na imanje nešto značajno mijenja u Martinovoj glavi u vezi odlaska u rat, no potrudit će se da ne ide u rat kada do njega dođe, a Paola će, nadala se, već odgovoriti od te sulude ideje da ide u rat, bilo kao vojnik, bilo kao medicinsko osoblje, jer mu je ipak dijete bilo na putu, a ni ona nije željela ponovo strepiti nad bratovim životom kao kada je bio godinu dana na vojnom roku...