Ogrlica sjećanja

61. Stigao je trenutak od kojeg su svi strepili - svećenik proglašava doba rata

Pet dana kasnije:

Sve više je jesen bojila lišće u svoje boje, a suho lišće je padalo na tlo jer se nije moglo boriti protiv toga, nebo je bilo oblačno, a vjetar je puhao kao lud kao da je htjelo otjerati miris rata, no nije moglo jer je toga jutra izdano ono od čega su svi strepili mjesecima prije, a to je proglas o ratu...

Amalia je toga jutra blaženo spavala u najdražem satenskom donjem rublju boje maline, te je sanjala iznova isti san, a to je bio Anibal pod maskom Don Juan de Marco, smatrala se što misli da je tako misli jer nije imala nijedan dokaz da je to zbilja on, no bila je vođena misli da snovi nikad ne lažu, a sada se osjećala sigurnije jer je ipak znala da ju Anibal nije iznervjerio i da ju skriven negdje tamo čuva od svih i svakoga što ju može snaći, a shvatila je da je bolje da ga ne vidi jer bi ih oboje dovela u veliku opasnost, a da ni sama ne zna koliko bi to bilo opasno...

No otkada ga je vidjela na krabuljnjom plesu, u dubini srca jer ono nikad nije marilo za poslijedice, željelo ga je vidjeti, iako je ono luđački kucalo kada bi se sjetilo plesa sa Don Juan de Marcom, ali morala je svoje srce još jednom obuzdati...

Zvuk Anibalovog nježnog glasa ispod masci Don Juan de Marco i rečenice: To sam ja, došao sam te čuvati... Rečenica koju je uvijek iznova sanjala, te se budila sa jakim udarcima vlastitog srca, no sada ju je umjesto kucanja vlastitog srca, budilo ju je Lupitino nemilosrdno kucanje na vratima, a, činilo se, pomalo i nervozno...

Amalia se sada nerado probudila jer Lupita nije odustajala od snažnog kucanja i govorenja: Gospo, otvorite vrata... Amalija je u Lupitinom glasu čula i tešku uznemirenost, no nije znala zašto je toliko uznemirena...

Amalia se osjećala sigurnom jedino kada bi se po noći zaključala u sobu i ključ ostavila u bravi, a danju bi otvorila dobro oka i dobro pazila na svoje neprijatelje...

Amalia se protegnula u kreveta i rekla(još sneno): Lupita, evo me... Lupita je tada napokon prestala sa kucanjem, te je čekala da joj gospodarica otvori vrata...

Amalia je nevoljko ustala iz toplog kreveta, nabrzinu je uzela svoj novi bijeli laneni kućni ogrtač koji je bio u ormaru sa krinolima, odjenula ga i svezala labavi čvor na njemu, obula je mekane papuče na noge i otišla otvoriti Lupiti vrata...

Dok je jednom rukom otključavala i otvarala vrata, drugom je spretno popravljala svoju dugu crnu kosu, a kada je otvorila vrata, vidjela je Lupitu koja je bila vidno uznemirenom, te ju je Amalia pitala: Lupe, gdje gori?...

Lupita se držala rukom za dovratak jer joj je malo nedostajalo da padne u nesvijest, te je uzrujano rekla: Gospo, ne gori, ali blizu ste, svećenik Miguel je izdao proglas o ratu...

Premda se nije imala čemu čuditi jer to su taj proglas očekivali svake minute, Amalia je ipak raširala oči, srce joj je stalo lupati sto na sat jer su joj prošle slike rata koje je čitala u knjigama, te je sva u nevjerici rekla: Rat počinje?...

Lupita je suviše uznemirena da bi joj išta više rekla o ratu, te je ovaj put samo klimnula u znak potvrde...

Amalia se brzo smirila jer je shvatila da njena uzrujanost ne pomaže ni Lupiti, ni djetetu, a ni samoj sebi jer su svi na kraju krajeva znali da će rat kad-tad izbiti, to je bilo pitanje dana, zapravo koliko su se novine raspisale o tome, to je bilo pitanje sekunde kada će proglasiti da je rat započeo...

Amalia je pogledala Lupitu, te je shvatila da joj suze koje su slijevale poput slapa niz njene obraze i nemilosrdno su joj padale na novosašivenu tamnocrvenu trudničku odoru, te joj je rekla: Lupita, molim te, smiri se, tvoje suze će naštetiti djetetu...

Lupita(kroz gorke suze): Gospo, bojim se da će svi naši muškarci otići u rat sada kada je on počeo, pa me molim Vas, pustite da ovu bol koju osjećam izbacim iz sebe...