Ogrlica sjećanja

27. Želja za zadnjim čitanjem knjige jača je od svega

Ujutro:

U 6 sati se Amalia probudila, brzo obukla sivu odoru, iskrala iz sobe dok su sve djevojke još čvrsto spavale, izašla je van jer je željela uzdahnuti prvu jutarnju rosu i upiti jutarnje zrake sunca, ali onda ju je ponovo toga jutra srce zvalo knjigama, osjetila je zov knjiga, onih bezbroj knjiga u velikoj Anibalovoj knjižnici koje je prije nekoliko dana čistila kao da su je sada zvale da ih ponovo dođe i uzme jednu kao i onoga dana kada ih je vrijedno čistila... Nije bilo lako Amaliji zaboraviti stari život, pogotovo sada kada je Anibal saznao za sve i za nekoliko dana će čuti od njega onu bolnu istinu koju je i sama znala, posvuda su joj bila sjećanja ovih dana na život koji je htjela zaboraviti, htjela je da taj život nestane... Ovih godinu dana Amalia se borila s tugom radeći teške poslove od jutra do mraka, onog dana kada je došla ovdje, stavila je točku na i, odlučila je novu stranicu i prihvatiti izazov i priliku koji joj nudi život...

Ali kako odoli zovu knjiga koje su ju zvale u srcu, kako odoli svim onim divnim putovanjima, likovima u kojim je uživala dok je bila u grofovskoj obitelji... Toga jutra je Amaliji bio jači zov knjiga od ičega na svijetu koji joj je odjednom došao... Odlučila ga je poslušati i otići zadnji put pročitati knjigu u knjižnici i reći im zbogom zauvijek i to poglavlje zatvoriti zauvijek... Amalia je ušla u kuću za sluge, uzela sa hodnika jednu običnu drvenu stolicu i s njom poletila u gospodarevu kuću, kada je ušla u kuću, sporo i tiho je hodala do Anibalove knjižnice sa stolicom u ruci, te kada se našla ispred knjižnice, oprezno je otvorila vrata i zapahnuo ju je onaj lijepi miris knjiga, ali nije se dala smesti, znala je dobro koju knjigu hoće pročitati za kraj prijateljstva sa svojim najboljim prijateljicama... Amalia se popela do prvog kata knjižnice, odložila stolicu, potražila knjigu Jane Austen „Ponos i predrasude" i uzela ju i sjela na stolicu i počela čitati naglas: „Općenito je poznata činjenica da je bogatu neoženjenu čovjeku žena prijeko potrebna. Koliko god se malo znaju osjećaji i stajališta takva čovjeka prigodom..."...

U 8 sati:

Dok su momci bili u polju od 7 sati, cure su se malo kasnije probudile ovoga dana, te je kao i uvijek Ana prva ustala i počela buditi druge cure... Ana: Cure, zaspale smo... Magdalena: Ana, ali nema gospodara, možemo si malo priuštiti dulje spavanje... Ana: Neka nam ovo bude prvi i zadnji put da smo zaspale... Cure su ustajale jedna po jedna dok je ovo Ana govorila.. Tea: Da, jasno... Ana: Gospodar se može vratiti svakog trenutka, a što mi radimo, spavamo u 8 ujutro, mi spavamo, to je nedopustivo... Ana je sada provirila u Amalijinu sobu u kojoj je krevet bio uredno namješten, a Ana je rekla: Ništa, idem ja nešto nabrzinu spremiti za jelo, a vi za 5 minuta da ste u kuhinji... Lorena: Dobro, Ana...