Ogrlica sjećanja

45. Amalijina strepnja

Kada je Paolo zazvao Amaliju njenim imenom, njenim pravim imenom, čvrsto stisnuvši svoju torbu za ručku objema rukama, Amalia je pomislila da je gotovo svemu lijepom što je doživjela u ovih godinu dana, te se sva sledila poput ledene skulpture...

Amalia je sada zatvorila oči i vratila se u mislima u večer koja joj je obilježila tada život, u večer kada joj je Paolo priopćio da ide u vojsku jer želi reći ocu da želi ići svojim putem, putem medicine na koju ga vuče srce i da se zbog toga odriče titule prijestolonasljednika...

Prije 16 godina:

Bio je kraj mjeseca lipnja, izuzetno hladna večer koja je bila iznenađenje za to doba godine... A večer je izgledala uobičajno kao i svaka druga, te je Amalija otišla poslije večere čitati u svoju sobu jer je bilo toliko hladno, pa nije smijela van ići čitati na svoje omiljeno mjesto u najgušću travu da je nitko ne vidi i ne dira dok je u svojem svijetu...

No ove večeri se morala zadovoljiti svojom sobom kao svojim utočištem za čitanje...

Prije nego što li je pošla u svoju sobu, otišla je u knjižnicu po knjigu „Pustolovine Toma Sawyera" koju je večeras željela čitati... Amalia je tako graciozno ušla u knjižnicu, ravnih leđa poput stupa, na kosi je imala plavu mašnu sa velikom pažnjom centriranu na sredinu njene crne kose koja joj je tada bila do ramena, a bila je odjevena u nebeskoj plavoj krinolinu u kojoj je od samog jutra imala na sebi, a na nogama je imala tamnoplave čizmice na vezanje koje se ispod krinoline nisu ni vidjele, a vezale su se pet minuta oko gležnjeva... Sada je uzela željenu knjigu i laganim korakom se uputila prema izlazu knjižnice...

Kada je izašla sa knjigom u ruci, polagano je krenula hodnikom do stepenica prema svojoj sobi na katu...

Dok je spretno koračala stepenica, razmišljala je o Tomu Sawyera i kako će i ona jednog dana putovati i doživjeti bezbrojne avanture poput Toma...

Kada je napokon ušla u svoju oazu, kako je zvala svoju sobu i zatim za sobom zatvorila vrata, te je pogledala kroz prozor i vidjela zvijezde koje je obožavala gledati, no knjiga ju je zvala da ju još jednom pročita i doživi pustolovinu zajedno sa Tomom...

Zato je sjela na krevet i samo je zbacila čizmice sa sebe koje su odletjele na drugi kraj prostorije, na što se ona slatko nasmijala i rekla(kroz smijeh): Leteće čizmice... Odloživši knjigu, sada je bosih nogu ustala i otišla potražiti svjećnjak, svijeću i šibice u svojim ladima, ubrzo ih je našla i oprezno je upalila svijeću koja je obasjala cijelu njenu sobu...

A zatim je legla na krevet, ne mareći za krinolinu koja ju je cijela žuljala, uzela knjigu i počela putovati svijetom koji se zove mašta...

No nije prošlo ni pola sata, čula je da joj se kvaka na vratima okreće i da netko ulazi u sobu bez njenog dopuštenja... Brzo je odložila svoju knjigu i rekla: Naprijed...

U sobu je ušao Paolo sa nekim pismom u rukama, imao je zabrinut pogled, no nasmiješio se kada je vidio svoju voljenu sestru Amaliju, te je rekao: Seko moja, što radiš?... Amalia se digla u sjedeći položaj i ozbiljno ga pitala: Kakvo je to pismo, Paolo?... Paolo ju je pogledao i pitao: Što si tako ozbiljna, Amalita?...

No Amalia je bila i dalje ozbiljna, te ga je ponovo pitala: Paolo, što se događa?, reci mi, nisam više dijete... Paolo: Dobro, imaš pravo znati, ovo je stiglo jutros, a to je poziv za vojsku, sutra ujutro dolaze po mene i odvode me u kasarnu...

Amalia: Ali Paolo, otac nam je grof, mi smo grofovska obitelj, otac neće dati da te odvedu u kasarnu... Paolo je stavio pismo na njen pisaći stol, te je kleknuo pored njenog kreveta, primio je za lijevu ruku i rekao: Seko moja, postao sam muškarac, a ovo pismo je za svakoga muškarca, bio on grofovske obitelji ili ne, vojska će me oblikovati na najbolji mogući način, kada se vratim iz vojske, bit ću ti još bolji, još zgodniji i najbolji brat na svijetu...