Ogrlica sjećanja

18. Anibal pokušava saznati što više o Amaliji

Sutra ujutro:

Anibal se probudio u krevetu u gostinjskoj sobi na imanju sa zavojem na lijevoj nozi koja je bila podignuta na najmekši jastuk, te je vidio da mu je Paolo donio štap za kretanje, kao što je uostalom sinoć i obećao... Dok je tako ležao, Anibal se prisjećao jučerašnje večere sa grofom i njegovom obitelji...

Jučer navečer:

Nakon prematanja Anibalovog zgloba, Paolo se digao u stojeći položaj, te Anibala i njegovu stolicu na kojoj je sjedio sada približio stolu, te je rekao: Sigurno ste gladni, gospodine Pinada?.... Anibal: Hvala vam, ali htio bi prvo da se netko pobrine za moga konja i da mu da hrane, ako može?, sada je sa djevojkom koja mi je otvorila vrata... Paolo je dok je išao do svoje stolice sa druge strane stola, rekao je Renati: Molim te, Renata, odi van i odvedi Anibalovog konja u konjušnicu i daj mu hrane koliko god može pojesti... Renata: Svakako, gospodine, idem odmah... Renata je otišla, a Paolo je sada rekao: Helena, idi u moju sobu i uzmi prvu košulju koju nađeš u mom ormaru, ne možemo dopustiti da nam gost ostane poderan, ipak je on veliki gospodin... Anibal nije znao što reći, grof se njemu klanjao i doktor ga je nazvao velikim gospodinom, a da su znali što je on prošao u davnom djetinstvu na koje se ponovo sada na trenutak prisjetio, ali sada je čuo Helenu kako govori: Odmah gospodine... Kada je Helena otišla i Paolo napokon sjeo na svoje mjesto sa desne strane pored njega, Octavio je rekao: Dopustite da vam predstavim svoju obitelj... Anibal: Grofe, samo naprijed... Octavio je još stajao nad svojom stolicom, te je stavio ruku na sebe i rekao: Ja sam grof Octavio Martinez, vama na usluzi... Octavio je sada ispružio svoju desnu ruku, te je rekao: Ovo je naše najstarije dijete, sin Paolo Martinez... Anibal je bilo zbunjujuće što grof nije rekao da će Paolo biti budući prijestoljonaslijednik, ali saznat će sve, bar se tome nadao, u slijedećih nekoliko dana provedenih na imanju Amalijine obitelji... Octavio je sada spustio lijevu ruku, te ispružio desnu ruku, te je rekao: Ovo je moja žena i moja uzdanica, grofica Carolina Martinez, onda slijedi Martin Luque, moj nesuđeni zet i Vojvoda od San Pedra, imanja preko livade... Octavio je sada namjerno preskočio Amalijinu praznu stolicu, te odmah pokazao na Lucijinu i Pedrovu stolice, te je rekao: Ono su bili naša najmlađe dijete, kćer Lucia Martinez, vrlo brzo buduća kneginja i jednog dana buduća grofica i Pedro Conto, moj budući zet i budući knez i grof, oprostite im na buntovnosti... Anibal: Grofe, sve je u redu, ja sam onaj koji se mladoj gospodi treba ispričati, ja sam taj koji vam je upao na privatni događaj... Octavio: Ne, nije sve u redu, ona se mora što prije naučiti ponašati prema bilo kome jer ja i moja Carolina nećemo vječno živjeti i ona i Pedro će preuzeti naša mjesta, a biti grofica nije nimalo lako i zato u njeno ime još jednom ispričavam... Anibal ih je sve gledao, sada je bio potpunosti zbunjen, Amalia je vidjela na svom vjenčanju mrtve osobe, uključujući i njenog Martina koji je sada tu, ali kao da bih najradije bio negdje drugdje, zapravo svi su Anibalu izgledali kao da bih najradije bili negdje drugdje... Octavio je sada sjeo i rekao: Gospodine Pinada, jedite, povratite snagu koju ste izgubili dovde... Anibal ih je sada ponovo sve pogledao, ali nitko nije jeo, a on je pročitao u svojim knjigama da ako grof ne jede,da ne smije ni on jesti, te je rekao: Oprostite, ne bi da budem nepristojan, zar nećete vi jesti?... Octavio: Aha, učili su vas da ne jedete ako ne jede grof, ovdje to slobodno možete zaboraviti, jer ovdje nikome nije do jela, čak ni meni, a ako sam ja jednom mjesečno pojeo doručak u miru i sa tekom u ovih godina dana, to bi bilo super, ali mislim da nije bilo tako, zato se slobodno poslužite jer bih bila šteta hrana propadne... Renata je sada došla u blagovaonicu i rekla: Gospodine Paolo, napravila sam što ste tražili, konj je u konjušnici i jede, a Lupita je otišla spavati, umorna je, pa ako trebate kakvu još uslugu, tu sam ja... Paolo: Samo ti idi na spavanje, Renata, želimo ti laku noć... Renata je otišla, a sada je došla Helena sa košuljom, došla do Anibala i sa naklonom mu dala košulju i rekla: Evo košulje, nadam se da će vam odgovarati veličina... Anibal je uzeo izglačanu košulju, stavio ju je na koljena i rekao: Djevojko, hvala ti... Helena: Trebam li vam pomoći da je odjenete?... Anibal: Ne treba, sam ću, ali hvala ti još jednom... Helena se uspravila, te je pogledala u Paola koju je gledao, te ga je pitala: Trebate li još što, gospodine?... Paolo: Helena, donesi gospodinu Pinadi tanjur i pribor za jelo i možeš ići u krevet... Helena je uzela tanjur sa hrpe tanjura koji su stajali na hrpi malo dalje od nje i donijela ga pred Anibala, te je rekla: Želim vam laku noć...Paolo: I mi tebi... Helena je otišla, a sada je Anibal pitao: Oprostite, je li nekoga još čekamo?... Octavio: Gospodinu Pinada, zašto mislite da nekoga još čekamo?... Anibal je pogledao u Amalijinu praznu stolicu i rekao: Netko sjedi tu, tko je to?, niste mi predstavili tu osobu, a za toga nekoga je pripremljena ova stolica... Anibal je postavljajući to pitanje, gledajući ih u oči, vidio suze u očima svih prisutnih, ali samo je Paolo imao hrabrosti odgovoriti mu(suznih očiju): Tu je sjedila moja srednja sestra Amalia koje više nema, poginula je na svoj najsretniji dan, na dan svog vjenčanja prije godinu dana, trebala je postati tada kneginja i jednog dana grofica, ali Bog ju je odlučio uzeti i sada je negdje na nebesima... Octavio(suznih očiju): Zjenica oka moga, trebala je preuzeti grofovsku titulu nakon što ja i njena majka zauvijek zatvorimo oči, ali ona ih je zatvorila prije nas... Paolo je rukom pokazao na Martina i rekao(suznih očiju): Vojvoda od San Pedra je trebao postati njen muž, a k tome i budući grof... Anibal je pogledao u Martina koju je svoju ruku držao uz Carolininu, te je rekao: Nisam znao, oprostite, primite moju sućut... Paolo je posegnuo za svojim ubrusom na stolu, te si obrisao suzne oči, te nastavio govoriti: Hvala Vam, ali kako ste mogli znati, dolazite iz druge države, godinu dana bez Amalia, to je kao bez zraka, u kući je zavladala tišina otkada nje nema, bila je divlja, ali spremna da preuzme grofovsku titulu bilo kada, obasjala bi i najtamniju sobu u kući, toliko je zračila pozitivom, njen smiješak je bio nezamjeniv, teško se nosimo sa njenom preranom smrću, ali znamo da bi Amalia željela da nastavimo živjeti bez nje... Martin(suznih očiju): Ja sam kriv, nisam se borio za nju, nisam je zaštitio kao što sam joj obećao... Carolina(suznih očiju): Znam da si pokušao, i to ona i ja cijenimo, jednom dana ćemo je sresti na nebu... Paolo: A ova stolica i tanjur je pripremljen za nju, svaki dan za svaki obrok otkad je nema, pripremimo i za nju tanjur, imamo osjećaj kao da će se na doručku pojaviti u svojem kućnom ogrtaču i reći da se ispričava na kašnjenu na doručak jer je čitala knjigu uz svijeću u krevetu do kasno i da se nije stigla presvući, ali učinit će to poslije, a sada imamo osjećaj da će doći sva zaprljana i reći nam da joj oprostimo što je ponovo zaprljana bijelu krinolinu i što kasni na večeru jer je izgubila pojam o vremenu jer je vani tako lijepo čitati po mjesečini i na najgustoj travi u kojoj je uživala biti i čitati u njoj, ja nekad imam osjećaj da se skriva u guste trave i da će jednom izaći i da će sve biti kao nekad, ali to se neće dogoditi... Martin(suznih očiju): Imam i ja taj osjećaj, svaki dan kada dolazim k vama prolazim kroz livadu, zastanem na onom mjestu gdje smo se upoznali, imam osjećaj da će svakog trenutka doći i donijeti novu knjigu koju će mi čitati taj dan, obožavao sam slušati kako mi čita, obožavao sam njen glas, obožavao sam ju svu, bila je predivna... Anibal: Oprostite što sam vas podsjetio na vaš gubitak... Anibal ih je gledao sve na okupu kako su ujedinjeni u boli za Amalijom, a on je htio, zaista je htio reći da je njihova Amalia živa i da joj nijedna dlaka ne nedostaje, ali nešto mu je govorilo da pričeka jer se tu dogodilo i samom Anibalu nešto dublje, nešto neobjašnjivo, pa je za sada odustao od priznanja, dok ne istraži što se zapravo dogodilo tog dana... Ali gledajući tu njihovu bol na licima, bio je u iskušenju da im kaže da je njihova mezimica živa i zdrava, ali se sudržao... Anibal je sada otkopčao svoju odoru, skinuo ju je i stavio je pažljivo na pod pored stolice, te se sada odjenuo Paolovu košulju, te je počeo kopčati gumbe, te se zahvalio Paolu na košulji, te mu je Paolo rekao: Gospodine Pinada, nema na čemu, ujutro ću vam donijeti još koju košulju da imate za promijeniti... Anibal: Hvala Vam, baš ste ljubazni gospodine Martinez... Martin je obrisao suzne oči sa ubrusom na stolu, te se digao sa stolice, te je rekao: Grofe, idem ja kući, umoran sam... Octavio: Laku noć Martine, vidimo se sutra... Carolina se digla sa stolice i rekla(suznih očiju): Ispratit ću te Martine, pa odoh i ja spavati... Octavio: Laku noć draga... Paolo: Majko, trebate li novu inekciju?, da dođem malo kasnije do Vas i da vam je dam?... Carolina(suznih očiju): Ne treba sine, odmah ću zaspati... Carolina i Martin su izašli iz blagovaonice, te mu je Carolina otvorila vrata i rekla(suznih očiju): Ova večer je za sve nas prepravljena emocijama, ali ne onim sretnim, nego onim tužnim... Martin: Grofice, slažem se s Vama, Vi ste mi postali poput majke koje se gotovo ni ne sjećam... Carolina(suznih očiju): Hvala ti sine, ova vrata će ti uvijek biti otvorena, nego idi s Bogom, vidimo se sutra... Martin je izašao iz kuće, a kada je Carolina zatvorila za njim, otišla je gore u sobu nakon što je još jednom pogledala na blagovaonicu... Paolo je sada pogledao u Octavija koji je samo klimnuo glavom, a to je značilo da su se njih dvojica shvatili, a to znači da će Carolina plakati u sobi... Anibal je popratio njihov pogled, ali je zanemario to, te je pitao: A zašto grofica treba inekcije?... Paolo: Majka ne može prihvatiti da više nema Amalije, pa već godinu dana joj dajem inekcije za smirenje, ali unatoč inekcijama, ona plače svaku noć u krevetu... Anibal nije ništa rekao, već je sada počeo jesti i piti vino, a poslije Anibal naslovši se rukom na Paolova ramena, došao u gostinjsku sobu koja je uvijek bila spremna za nenadenim gostima... Paolo rekao: Ako se dogodi bilo što sa nogom, vičite, netko me dozvati... Anibal: Hvala Vam gospodine Martinez... Paolo: Vidimo se ujutro, želim vam laku noć...