Ogrlica sjećanja

4. Imanje San Carlos obilježava godišnjicu "smrti" voljene Amalije

U međuvremenu u Panami, na imanju San Carlos:

Tog dana je bila godišnjica „smrti" Amalije i grof i grofica su uplatili misu zadušnicu za Amalijinu dušu, ali prije mise trebali su u miru doručkovati, Octavio, Carolina i Paolo su sjeli jesti u miru... Carolina je svakog dana primala inekcije za smirenje da bi taj dan uopće mogla preživjeti, a Octavio je bio isto shrvan, ali shvatio je da treba biti jak zbog svoje supruge koja je bila u puno gorem stanju od njega... Amalijin stariji brat Paolo je bio drag, većinom je šutio i on je Amaliju volio.. Kada se sve to dogodilo s njom, bilo mu je jako teško i dan danas mu je teško dok se sa svojom mlađom sestrom Lucijom znao posvađati, dok sa Amalijom je sve bilo lako, ona ga je potaknula da ocu kaže da neće biti novi prijestolonasljednik grofovske titule jer je htio biti gradski i seoski liječnik... Tako je i bilo, grof Octavio je prihvatio njegovu želju da postane liječnikom i razriješio ga titule budućeg grofa... Paolo je imao crnu kratko pošišanu kosu, volio je svoj posao najviše na svijetu, između njega i Amalije razlika u godinama bila golema u ono vrijeme, Paolo je bio pet godina stariji od Amalije, imao je 35 godina, a ona je imala 30 godina... Paolo je svaki dan Carolini davao inekcije za smirenje... Radio je sve, od davanja inekcija bolesnima do najtežih poroda koji bi potrajali čak i danima, i to sve besplatno, imao je dobro srce kao i Amalia.. Kada je Pedro priopćio vijest da je štala u kojoj je bila zatočena njegova sestra Amalija izgorila i ona skupa s njom.. Carolina je pala u nesvijest, bio je težak udarac za nju od kojeg se nikad neće oporaviti, Paolo joj je počeo davati inekcije za smirenje, imao je nježnu ruku, ali čuo bih svaki dan kako navečer Carolina plače u krevetu, a Octavio ju bezuspješno pokušavala smiriti... No sada se Paolo dvoumio, već godinu dana se dvoumio, nije želio dopustiti da Lucia naslijedi grofa jer je bila puna sebe, ali nije želio napustiti posao koji je tako volio zbog titule grofa, a i nikada se nije zaljubio, niti mu je to bio prioritet, ali svoje dvojbe nije dijelio ni s kim, morao je sam odlučiti što će učiniti, apsulutno sam... Sada za stolom, svi su po običaju bili u crnini kao i svaki dan u ovih godinu dana, nikome nije pričalo, svi su samo miješali juhe koje su dobili za doručak, nikom nije bilo do jela, samo je sada Carolina rekla(kroz suze): Kako je samo bila sretna što se udaje na današnji dan prije godinu dana, iz nje je izbijala sreća... Paolo se digao sa stoliice i dok je prilazio majci koja je sjedila na svojoj stolici, govorio je: Majko, molim Vas, nemojte plakati, to Vam škodi... Paolo je položio ruku na majčino rame i rekao: Nemojte molim Vas, ne želimo i Vas izgubiti... Paolo je kleknuo do majke i nježno joj obrisao suze, a onda je sišla i Lucia u žutoj haljini i rekla: Dobro jutro svima... Kada je Octavio vidio Luciju što je obukla, rekla joj je: Kćeri, da si se odmah presvukla i sišla u pristojnoj haljini... Lucija se pravila glupa i rekla: A vi to ponovo o Amaliji?... Paolo: Sestro, molim te, ne pravi se glupa, dobro znaš da je danas godinu dana otkada je poginula u onoj štali, zato se presvuci, dovedi onog svojeg lijenčinu od dečka, nešto brzo pojedite i idemo na misu zadušnicu čim dođe Martin... Lucia: A meni se ova haljina sviđa... Octavio: Lucia, molim te, odi se presvući... Lucia: Oče, a što ako neću?... Lucia je sada uzrujala majku, pa je Carolina počela opet histerično plakati, te je rekla: Tko zna u kakvim je mukama umrla moja Amalija, a u pepeo se pretvorilo njeno tijelo, ni groba nema gdje je možemo posjećivati... Paolo se digao na noge i obratio se ocu: Oče, pripazite majku na koji minutu, ja idem razgovarati sa Lucijom nasamo, a ako se majci bilo što dogodi, tu sam ispred vrata... Octavio je samo klimnuo i nastavio tješiti neutješnu ženu, a Lucia i Paolo su izašli na dugački hodnik, a Paolo je iza njih zatvorio vrata, te je rekao: Dobro Lucia, hoćeš li ti da nam majka umre?... Lucia: Što je?, ne smijem se sada ni urediti zbog Svetice Amalije?... Paolo: Majci je potrebna svaki dan ona inekcija koju joj dajem za smirenje da bih uopće preživjela dan bez naše sestre, ali ponovo noću plače, a što se tiče tebe, naravno da se smiješ urediti, ali obuci crno, molim te i nemoj uzrujavati majku... Lucia: Već godinu dana u crnom, izgledam kao stara gospođa, i danas u čast pokojnoj sestri obučem se kao mlada dama i svi me mrzite... Paolo joj je zapljeskao, te joj je rekao: Svaka čast, baš znaš izabrati trenutak... Paolo je nastavio govoriti: Znaš majka nas je sve troje teško rodila, a Amaliju je dva dana rađala, ona je najteže izašla... Lucia se zlobodno nasmijala i rekla: Ma nemoj mi reći, a ti si bio uz nju, pa znaš, je li?... Paolo: Ne, nisam, ali ti njeni vriskovi dok je rađala Amaliju, urezali su mi se u duboko pamćenje, već tada sam poželio biti liječnik i pomoći joj, hvala Bogu sada to i mogu... Lucia: Sada znam koga neću zvati za svoj porod dok ja budem rađala svoju djecu... Paolo je znao da će sada prekršiti svoju Hipokratovu zakletvu sa ovim riječima koje su slijedile, ali nije mogao više trpiti Luciju, a to su bile ove riječi: Ne bih te ni pogledao, i da me moliš na koljenima, eto, a i žalim tu djecu kojoj ćeš ti biti majka... Sada je Martin došao i pitao: Lucia, žuta haljina?... Lucia se sada slatko nasmijala i sladunjavo rekla: Ma nešto sam samo probavala, odoh se presvući... Paolo je sada očima prevrnuo, te joj je rekao: Ajde, čekamo te mi... Lucia se ponovo uspela do svoje sobe, a Martin je pitao Paola: Kako se držite?... Paolo: A evo ja se nekako držim ali majci i ocu je preteško, dao sam joj inekciju kao i svaki dan, ali ne mogu vidjeti neko poboljšanje, a ti?... Martin je bio u elegantnoj crnoj odori, te je rekao: Danas je jedan od onih dana kada jednostavno ne mogu disati bez nje, danas smo trebali slaviti našu prvu godišnjicu braka, a ne njenu godišnjicu smrti... Paolo ga je muški zagrlio i rekao: Razumijem te, idemo u blagavaonicu jer dok se Lucia presvuče, to traje... Onda su ušli u blagavaonicu...