Ogrlica sjećanja

62. Žena očiju boje smaragda

U podne:

Od samog jutra i proglasa o ratu se u ukućane uvukao strašan nemir osim kod jedne osobe, a to je Lucia koja je još bezbrižno spavala i sanjala kao da nema nijednu jedinu brigu na svijetu...

A dok je u predsoblju kukavica koja je sada sve objaštavala da je došao trenutak za posjet panamske vojske na njihova vrata, a Amalia je iz poštovana prema državnoj vojsci bila odjevena u krinolinu boje trave, ona je sjedila na stepenicama u kući i tupo gledala kroz otvorena ulazna vrata koja će se uskoro zatvoriti za nju, a i za sve ostale ukućane...

Jedino ju je povjetarac koji je dolazio do njenog lica podsjećao da je još živa, no ona se nije osjećala tako, osjećala se mrtvom, zarobljenom i bačenom ponovo u svoje nevidljive okove...

Amalia je zatvorila oči i dopustila jakom vjetru da joj dokaže da je još živa jer je htjela i morala to biti, no kada je zatvorila oči na trenutak, iako je čula šum jakog vjetra i osjećala povjetar na njenom licu, bila je sama toga trenutka, u potpunosti sama sa svojom mislima i jedino je tu ponovo mogla imati krila i raširiti ih poput ptice u letu i otići sa njima na kraj svijeta...

A njena izmišljena Amelia je prije nekoliko dana zaspala dubokim snom duboko u njenom srcu, no živjela je, ipak ju nije mogla pokopati i pretvarati se kao da je sve po starom, a kada bi osjetila Anibalovu prisutnost negdje u blizini sebe, Amalia bi se naježila od glave do pete, ali ne od straha, nego od nekog neopisivog divnog osjećaja koji nije mogla objasniti...

Očev i majčin glas koji su upravo izlazili iz radne sobe, dolazili su do nje i natjerali su je da se vrati u svoju surovu stvarnost u koju je sama izabrala vratiti joj se, no prije nego što je otvorila oči, osjetila je jednu suzu koja joj je polako klizala niz njen lijevi obraz...

Polako je otvorila oči i ponovo se zagledala u otvorena ulazna vrata, a pritom je rukom obrisala suzu za koju je samo ona znala da je tu...

Zagledavši se ponovo u otvorena ulazna vrata, njene misli kao da su zvale upomoć osobu s kojom je provela godinu i tri mjeseca, no, znala je, on neće doći, ma koliko ga ona zvala mislima i srcem...

No još je bila u vrtlogu svojih osjećaja i prema Martinu, no i prema Anibala za kojeg, vjerovala je, da ga nikada više neće vidjeti i da je njegov ples sa njom pod maskama trebao značiti samo jedno, a to je čuvat ću te dok te ne vidim sretnu sa Martinom, no nećeš me više vidjeti i jednostavno ovo je ples za zbogom...

No ona je osjetila nešto jako prema njemu jer je cijeli svijet nestao dok su plesati, ali slično je osjetila i prema Martinu, no njeni jaki otkucaji prilikom buđenja iz tog sna bili su joj nadasve zbunjujući, no sada je imala većih problema poput državne vojske koja će ubrzo biti tu od glupog bavljenja svojim osjećajima...

No sada je čula oca Octavija kako govori njenoj majci Carolini: Draga, ne brini se i ne boj se, vraćam se sutra ujutro... Carolina mu je brižno vezala crnu kravatu oko vrata i govorila mu: Dragi, kako da se ne brinem za tebe, muž si mi već 37 godina i volim te najviše na svijetu, uključujući našu djecu, znaš da nam je oboma po 70 godina, a tebi se svašta može dogoditi po putu... Carolina je završila sa njegovom kravatom i lagano spustila svoje ruke...

Amalia se sada okrenula prema njima i vidjela je kako Octavio Carolinu nježno prima za lijevu ruku i tiho joj govori: Draga, ti dobro znaš što ti je činiti u slučaju moje smrti, a ako je Bog odlučio da je vrijeme da odem k Njemu tijekom ovog putovanja i ako su ovo moji poslijednji trenutci s tobom, jedno znaj da sam ponovo u mogućnosti živjeti ovaj život i izabrati svoju ženu između mnogo djevojaka, ponovo bi izabrao tebe jer ti si ljubav mog života i molim te nikad to nemoj zaboraviti...

Amalia je čula te riječi svog oca i nešto neobjašnjivo ju je stislo oko srca, no sada je vidjela majku Carolinu kako nije više uspjela zadržati suze za sebe, te je sada izvukla ruku iz Octavijeve i čvrsto zagrlila njenog oca Octavija i govori mu(kroz suze): Lažljivče moj, kojih mnogo djevojaka, imao si samo dvije djevojke prije mene, no i ti si ljubav mog života, dao si mi smisao mom životu kada si me uzeo za ženu i dao mi tri najveća blaga, a biti grofica uz tebe je bio sjajan osjećaj, iako je bilo teško odlučivati i onim najmanjim stvarima, uz tebe je bilo sve nekako lakše i znaj da ću ubrzo nakon što ti odeš sa ovog svijeta, i ja ga napustiti jer je ovo moja vječna ljubav prema tebi...