Ogrlica sjećanja

30. Paolo se pomirio da će uskoro ispratiti i roditelje na vječni počinak

U blagovaonici su već sjedili Carolina, Octavio, Lucia i Pedro na svojim mjestima kada je ušao Paolo i sjeo na svoje mjesto, te je rekao: Dobro jutro svima... Pogled je nakratko zaustavio na Octavio i Carolini i lagano se nasmiješio i naklonio se glavom u znaku prihvaćanja njihove odluke... Octavio i Carolini je bilo drago vidjeti da prihvaća njihovu odluku, iako ne znaju što se dogodilo u ovih deset minuta kako se nisu vidjeli, ali što god da je bilo u pitanju, bili su zahvalni i Paolo je uhvati njihov zaljubljen pogled na što se ponovo lagano nasmiješio... Paolo je na trenutak zatvorio oči i u mislima se vratio u svoju sobu gdje je donio odluku...

Paolo je bio bijesan, ljut, uzrujan, tužan zbog Octavijevih riječi, sve te emocije su mu kao vrtlog miješale u njegovoj vrućoj glavi dok je pokušavao zakopčati poslijednji gumb na svojoj jahačkoj otmjenoj bijeloj košulji, no nakon što je nekako drhtavim rukama zakopčao gumb, prije nego li je sišao u blagovaonicu, Paolo je sjeo da hladne glave malo razmisli i shvatio je da ne može spriječiti neizbježno, on i kao doktor i kao njihov sin morao je poštivati njihovu odluku koja god odluka bila jer su već 36 godina bez prestanka vladaju Pananom i nose to breme svoje titule, pa se spustio na doručak i odlučan da prihvati, iako teška srca, tu njihovu odluku koju su mu maloprije u svojoj sobi priopćili...

Paolo je sada ponovo otvorio oči, te pogled usmjerio prema sestri Luciji i Pedra između koji se osjetila tolika napetost za svakim obrokom... Lucia i Pedro nisu odonda razgovarali, nego je svatko gledao u svoj tanjur i jeo iz njega, ali su pripreme za vjenčanje su tekle po planu kao da se ništa ne događa... Stolice, tanjura i pribora za jelo za Amaliju pored Lucijine desne strane više nije bilo... Onog dana kada ga je Lucija razbila, Carolina je tada još jednom skupila komadiće svog srca koji su bili na tom podu gdje su bili i razbijeni tanjur i razbacan pribor i onda je naredila da više ne postavljaju za stol ništa više za Amaliju, tu je odluku teško donijela zajedno sa Octavijom, ali Lucija im je također bila kćer i jednog dana će zavladati ovim ovdje i morali su tu tešku odluku donijeti, živjeli su u obmani ovih godinu dana, čekali da Amalia dođe kao da se ništa nije dogodilo, ali ona je mrtva... I Martin se jedva s tim pomirio da neće više vidjeti tanjur, ni stolicu od svoje zaručnice kada sjedne svakog dana pored Caroline za obiteljski stol u blagovaonici.. U zraku je osjetila ta stalna napetost koja je isijavala iz njih, ali sve ostale je gušila, ali za obrocima je barem bio spokoj i u tišini su mogli objedovati... Sada je Luciji već taj Paolov pogled prema njima dosadio, te je digla pogled prema njemu i drsko mu rekla: Brate, zašto me tako gledaš?... Paolo: Zar više ne smijem ni gledati vlastitu sestru?... Lucia: Ne, ne smiješ, nego zašto si ti tako odjeven za stolom i zašto ne jedeš?... Ali Paolo ju je i dalje gledao, te je rekao: Buduća grofica nema pojma jer se bavi organiziranje svog vjenčanja, ali reći ću ti radi mira u kući, danas nam dolazi veterinar koji će pregledati Amalijinu kobilu Anabellu jer sam primjetio da se loše osjeća ovih dana, pa sam jučer ujutro poslao brzojav veterinaru da dođe i odgovorio mi je jučer navečer da će danas ujutro doći, zato sam u ovom jahačkom odjelu i ne jedem jer nemam teka zato što sam užasno zabrinut... Lucia(umiljato): A jadna, bar će umrijeti prirodnom smrću kako ste vi ostali i željeli... Octavio: Kćeri, molim te, svi mi volimo tu kobilu otkada je tvoja sestra poginula... Lucia: Oče, što sam ponovo pogrešno rekla?... U tom trenutku je ušla Reneta u blagovaonicu i sa vrata rekla: Gospodine Martinez, došao je veterinar kojega ste trebali, da ga uvedem u blagovaonicu?... Paolo: Renata, hvala ti na obavjesti, ne, neka ne ulazi, odmah dolazim za tobom... Renata je otišla, a Paolo se digao sa stolice, poklonivši se ocu, rekao: Majko, oče, ispričavam se... Octavio: Sine, samo idi... Carolina: Sine, spasite Anabellu, to je sve što je Amalia voljela osim Martina... Paolo je već bio prema vratima izlaza iz blagovaonice, ali se ipak okrenuo i odgovorio Carolini: Majko, učinit ćemo sve što možemo... Paolo se ponovo okrenuo da bih izašao iz blagovaonice, te je čuo Lucijine zlobne riječi upućene njemu: Idi, idi, seljačino... Pedro, Octavio i Carolina su je ispod oka pogledali bez ijedne riječi.. Grof i grofica nisu mogli vjerovati kakva im je kćer Lucija, ali morali su poštivati zakon, a taj zakon je glasio da ukoliko prvo dijete odrekne prijestolonasljedništva iz bilo kojeg razloga, slijedeći je onaj koji se uda u redu za titulu, bez obzira bio to sin ili kćer, u zakonu jasno stoji „Tko se uda prvi, taj će slijedeći vladati zemljom kada sadašnji grof i grofica budu umrli"... Paolo je izašao iz kuće, a Renata je rekla: Ovo je novi veterinar, stari je otišao u mirovinu... Paolo: Hvala Renata, znam da je otišao u mirovinu, zato sam pisao novom, ajde idi svojim poslom... Renata je otišla, a Paolo je sada pružio desnu ruku novom veterinaru koji je držao doktorsku torbu u lijevoj ruci i rekao: Dobro jutro, ja sam gospodin Martinez, Paolo Martinez, ja sam Vam i pisao... Veterinar je pružio isto svoju desnicu, te su se dvojica muškaraca rukovala, te je veterinar potom rekao: Dobro jutro, drago mi je, gospodine Martinez, ja sam veterinar Silvio Castillo, koliko sam shvatio, riječ je o konju... Paolo: Da, riječ je o kobili moje pokojne sestre Amalije, već nekoliko dana nije dobro, a mi se brinemo o njoj otkad nje više nema... Veterinar Silvio: Krenimo prema njoj, a dok ne stignemo k njoj, recite što ste primjetili na njoj da je neobično zadnjih dana?... Paolo je vidio Martina kako dolazi preko livade, te je rekao Silviju: Odmah dolazim za vama, konjušnica je u onom smjeru... Paolo je pokazivao prema puteljku i na čijem se kraju jasno vidjela konjušnica, ali veterinar je također vidio dolazi Martin Luque, te je ignorirao Paolove upute, te se naklonio Vojvodi koji se sada približio sasvim kući Martinez... Silvio: Vojvodo od San Pedra, Vaš sluga pokoran... Martin se također naklonio, te je rekao: Gospodine Castillo, uspravite se, molim Vas... Silvio se uspravio i pitao ga: Vojvodo, kako je Vaš Dior?... Martin: Sve je sada u najboljem redu, hvala vam na pomoći... Silvio: Drago mi je to čuti, vojvodo... Silvio se sada obratio Paolu sa riječima: Gdje je konjušnica?... Paolo je ponovo pokazao na veliku konjušnicu i rekao: Ondje, ali čekajte me kraj ulaza, brzo ću doći... Silvio je sada otišao putem konjušnice, te kada su vidjeli da je Silvio otišao ravno do konjušnice... Paolo i Martin su se srdačno zagrlili, te ga je pitao: Kako si danas, Martine?... Martin: Bez promijene, svaki dan otkad je nema, moram se podsjećati da dišem i onda dođem ovdje u nadi da ću ju vidjeti kako silazi na doručak, ali to se neće dogoditi, a ti Paolo?... Paolo: A ništa, osjećam se isto kao i ti, ali kod nas bar nikad nije dosadno... Martin: Lucia?... Dva su se muškarca sada gledala u oči, te mu je Paolo rekao: Što pitaš, kada već znaš odgovor, nego što je bilo tvom miljeniku Dioru?... Martin: Neki dan ga je obuzela neka vrućica, pa sam pisao dotičnem da dođe i ozdravio je, hvala Bogu, a što je s tvojim Olafom?... Paolo nije htio da se itko brine, pa čak ni Martin jer je znao koliko svi obožavaju Amalijinu kobilu Anabellu, te mu je sada rekao: Nije riječ o mom Olafu, nego je riječ o Anabelli... Paolo mu je gledao izraz lica dok mu je to govorio, te je Martin ispustio bolni udah i potom rekao: Znači Anabella umire, to mi hoćeš reći, zar ne?... Paolo: Iskreno Martine, ne znam, zato sam zvao veterinara da ju pregleda... Martin: Pa onda ajde tamo... Paolo: Idem, a ti se dragi Martine, znaš već, osjećaj kao u svojoj kući... Martin je ušao u kuću, a Paolo je produžio do konjušnice gdje ga je čekao veterinar za konje.. Kada je došao do njega, rekao je: Ispričavam se što ste čekali, Martin je stalni gost naše rezidencije... Silvio: Ne trebate se ispričavati, ja Vama stojim na usluzi... Ušli su u konjušnicu i Silvio je Paola pitao: I kakve ste to promijene primjetili na kobili?... Paolo: Pa primjetio sam da spava više nego inače, postala je agresivnija i ima veći apetit nego prije nekoliko dana... Paolo je sada došao u njen boks s vetenarinarom, te ga zabrinuto pitao: Doktoru, što joj je?... Silvio je spustio svoju torbu na sijeno na podu štale, te je otvorio i izvadio zaštitno odjelo i plastične rukavice, te zatvorio torbu, pogledao je Paolo i rekao: Ne znam, vidjet ćemo... Počeo je navlačiti rukavice i zaštitno odjelo...