Ogrlica sjećanja

13. Pedrov i Emmin oproštaj

Te noći na imanju San Carlos:

Kada je Lucia čvrsto zaspala, Pedro se iskrao iz Lucijine i svoje sobe, ali su spavali u odvojenim krevetima jer se Pedro bio uselio na imanje San Carlos čim je postao Lucijin dečko jer je gospodin bio obični ološ, živio je skoro na ulici, bez ikakvog posla, Lucia ga je uhvatila na sajmu konja, rekao joj je da je zaljubljenik u konje, pa je zato tu, ustvari taj sajam mu je poslužio koristi, uhvatio je Luciju, buduću vojvotkinju, dva mjeseca nakon, postao joj je službeni dečko i uselio se na imanje... Grofu to nije bilo drago, ali sve je svoje nade i znanja polagao u Amaliju, kada mu je Paolo već odstupio sa mjesta prijestolonasljednika...

Pedro se iskrao iz sobe, odjenuo na brzinu majicu i hlače na sebe, brzo je sišao u prizemlje, otključao vrata i kada je izašao van, požurio je do konja, ušao u konjušnicu, zajahao svoga budnoga konja koji se zvao Rocky i u galopu otišao stazom do drugog imanja udaljenog desetak kilometara koje je skrivalo njegovu tajnu, slatku tajnu, najmiliju tajnu od koje se sada morao zauvijek oprostiti...

Kada je dojahao na drugo imanje, sjahao je sa svog Rockyja, privezao ga o stup i otišao u jednu trošnju kućicu koja je zapravo bila kuća za sluškinje, brzo je našao u koju traži i ušao u nju, tamo ga je čekala kao i svake noći njegova Emma, njegovo sve... Emma je bila već zaspala dok ga je čekala, te je sada stao da ju malo promotri, da ju dobro zapamti... U tišini je promatrao njene usne, njene umorne oči koje su sanjale nekoga princa na bijelom konju... Emma je bila lijepa, imala je kratku smeđocrnu kosu, ali bila je sluškinja od jutra do mraka jednog gospodara kojeg Pedro nikad nije vidio, a Emma mu nikad nije rekla njegovo prezime, Pedro bi dolazio i odlazio za mraka... Emmu je upoznao još prije Lucije, točnije tri godine prije nje, također na nekom sajmu, točnije Emma je bila na sajmu antikviteta, bila je prodavala gospodarove antikvitete, Pedru se dogodila ljubav na prvi pogled, htio joj je pružiti sve što do sada nije imala, učiniti je damom što je ona oduvijek i maštala, ali nije imao novaca, ni posla... Pedro je bio zemljoradnik pokojnog Salvatierre.. Kada je on umro, Pedra su novi gospodari protjerali sa imanja bez novčića u džepu, tad se našao na sajmu antikviteta i upoznao svoju Emmu od koje se sada zauvijek morao oprostiti... Emma je znala za Luciju, ali njih dvoje su to planirali, plan je bio da Pedro oženi Luciju i onda nestane sa njenim imetkom... Pedro je spavao danju i noću zaključan kod Emme sve dok se nije preselio kod Martinezovi na imanje San Carlos... Lucia se našla na sajmu konja, prišla mu i osvojio ju je... Pedro ni sam ne zna kako ni zašto, ali te iste noći su on i Emma isplanirali taj plan, ali Pedra je strašno mučila Amalia, skoro ju je onda ubio, a zapalio je štalu u kojoj je navodno izgorila Amalia, a i to što ju je odveo tako daleko, zapravo ga je mučila ta pomisao da ima krvave ruke, mučila ga je grižnja savjest ovih 11 mjeseci otkada je počeo sanjati taj cijeli događaj, a sve to da bih Luciju kneginjom, a sebe knezom... Amalia ga je jedina u toj obitelji smatrala čovjekom, a ne ološem iako je to zapravo bio...

Pitanje koje ga je mučilo može li mu ikad Amalia oprostiti gdje god bila?... Nemirni san i krivicu je za to osjećao bi samo kada je bio pored svoje Emme koja nije znala što on osjeća, a san koji bi mu došao prije nego li bi trebao natrag na imanje, bio je nemiran, samo bi mu se javljale neke mutne slike događaja, ali kada bi bio sa Lucijom, bio bi drugi čovjek... Luciju je slušao u svemu, nije se protivio nijednoj njenoj želji, ona je bila ipak mozak cijele operacije, uz Luciju je bio pokvaren i u stanju ubiti... A uz Emmu je bio onakav kakav je bio nekad...

Sada je bilo vrijeme da Emmu probudi iz njenih snova, prišao joj je, nagnuo se nad nju i poljubio je nježno u obraz... Emma se probudila i rekla(snena): Što me budiš, Pedro?, do maloprije sam te čekala i sada sam zaspala i ti me budiš... Pedro je sada sjeo na njen krevet i rekao: Oprosti, ovo je poslijednji put da se vidimo, Lucia je danas ujutro objavila da sam je obeščastio i da je trudna, što naravno nijedno nije istina, ali grof je naredio da ju sutra isprosim i vjenčanje je za tri mjeseca, a onda mi je naredila što prije da joj napravim dijete... Emma: Kakve imam ja s tim?... Pedro: Neću se više moći neprimjećeno iskrasti iz spavaće kada budem knez, nećemo se više moći viđati... Emma: Ali zašto?... Pedro: Moram ću i u rat, ako ga bude, a sve je izvjesnije da će ga i biti, pa se ne želim s tobom opraštati zadnju noć prije nego što dođu po nas, puklo bi nam srce oboma... Emma je sada sjela na krevet i rekla: Ne idi, molim te, u taj strašni rat, ne ostavljaj me samu... Pedro: Ali i Martin i Paolo će ići, pa ću morat ići i ja, Emma, bit ću član te obitelji... Emma je počela plakati, te je rekla: Sretna sam što mi dođeš na ovih nekoliko sati, iako si danju njen, u mojim si mislima i snovima 24 sata dnevno, znam da si moj i kada si njen, isto tako znam da si ovdje ono što zapravo i jesi, dobar i plemenit, to ti vidim u očima, a Martin ne može više ništa izgubiti, ti i Loreno ste mu upropastili život kada ste mu Amaliju odveli tako daleko, odveli ste mu nešto što je volio više od sebe sama i proglasili je mrtvom, za njega više ne postoji život, on slobodno može umrijeti na bojišnici, a Paolo će biti tamo samo kao medicinsko osoblje, a ti dragi moj, ja te trebam i to trebam živog i želim te živog, a ne mrtvog, ne idi molim te iz mog života, ja te volim...

Pedro je ponovo osjećao ogromnu krivnju za sve što je toga dana učinio, nije smio poslušati Luciju, trebao je pustiti stvari kako idu... Pedro bi svaki put kada bi bio u prisustvu Martina i razgovarao s njim, katkad spuštao pogled prema tlu, ali ponovo bi ga brzo pogledao u oči... Pedro: Moramo se barem na neko vrijeme udaljiti jedno od drugog, sjeti se ovo je bio zajednički plan sa Lucijom, moramo se malo žrtvovati i za nekoliko mjeseci ćemo biti zauvijek zajedno, obećajem ti to, ti ćeš biti moja kneginja, a ja tvoj knez... Emma(kroz suze): I nećeš u rat, molim te, obećaj mi to, ne želim ti reći sada „zbogom zauvijek"... Pedro: Molim te vjeruj mi, vratit ću se živ i zdrav iz rata, moram kao i oni predati život za domovinu... Emma je prekrila oči rukama i rekla: Idi na imanje svoje Lucije i zbogom zauvijek... Pedro se digao sa kreveta i prije negoli se Emma bacila na jastuk i proplakala još jače, rekao joj je: Vratit ću se, obećajem, volim te...

Izašao je iz kućice, odvezao uže sa svoga konja Rockyja, uzjahao ga i sa konjem krenuo galopom natrag prema imanju San Carlos...