Anđele, vrati se

Part 7

„ Odakle ti ideja za ovo?“ upitala sam znatiželjno.

„Pa… znam da voliš knjige, a ovo mi se čini kao spoj iz snova.“ Odgovorio je nevino.

Bila sam zapanjena. Nisam se mogla odlučiti gdje prije ići. Odluka je pala na vožnju autićima koji se sudaraju.

Bilo je preludo, smijala sam se kao nikad. Jednom sam se zabila u nekog dječačića koji se rasplakao. Bilo mi ga je žao pa sam mu kupila šećernu vatu. U njegovim iskrenim očima vidjela se zahvalnost. Taj prizor nikad neću zaboravit.

Nakon toga smo išli na čekić. Kako sam se samo prepala, ali kad sam bila u zraku osjećala sam se kako kući. Neka čudna energija je prošla kroz mene. Srećom nisam jela ništa prije inače bi bilo svašta. Nakon tog smo otišli u kafić nešto popiti. Meni je još bilo zlo od čekića te nisam ništa naručila.

Ryan je bio stvarno ljubazan i pričali smo o svačemu. Igrao je neku igru gdje mora pogoditi neke patkice s loptom. Uspio je sve pogoditi i osvojio je velikog medu. Naravno da ga je meni poklonio. Još smo bili u kući strave. Bilo je strašno. U jednom trenutku sam se toliko prepala da sam ga uhvatila za ruku. Bio je to čudan osjećaj, stran. Pustila sam ga kad smo izašli iz kuće strave. Kao šećer na kraju išli smo na vrtuljak s konjićima. Iako sam izgledala smiješno, nezrelo, ja sam uživala. Ryan nije htio samnom, nema veze, nisam ni očekivala. Imala sam osjećaj kao da mi je  5 godina.

Ovo je bio jedan od ljepših dana u mom životu. Ryan je točno pogodio što treba napraviti da mu oprostim. Po povratku smo stali u jednu malu slastičarnicu i kupio mi je sladoled. Od čokolade naravno. Bio je i to malen znak pažnje. Odakle je znao da mi je to najdraži sladoled? Valjda je pretpostavio. Kad sam se vratila kući, mame i tate nije bilo. Možda su i oni otišli na neku romantičnu večeru. Znam da se jako vole iako to ne pokazuju. Nije u današnjoj politici. Presvukla sam se u udobnu pidžamu i legla u krevet. Večeras neću ni čitati ni slušati pjesme samo ću ležati u mraku i opustiti se, razmisliti o životu. Neznam koliko duga sam tako ležala do nisam čula korake. Vjerojatno su se mama i tata vratili. Pogodila sam.

 „ Idem vidjeli spava li.“ Rekla je mama šapatom. Tata nije odgovorio. Čula sam korake kako se približavaju mojoj sobi. Odlučila sam zatvoriti oči i praviti se da spavam. Kako sam samo zažalila. Mama je tiho otvorila vrata i vidjela me da ˝spavam˝ te pritvorila vrata i otišla.

“ Kako ćemo joj reći da nije naša biološka kći? Hoće li nas i dalje voljeti?“ upitala je mama tatu šapatom, ali dovoljno glasno da ja mogu čuti.

„Neznam. Imat će sigurno puno pitanja. Tko su joj biološki roditelji, odakle je, zašto su je napustili.“ Osjetila sam mu s žalost u glasu. Nisam mogla vjerovati te sam ustala i krenula prema njima. Noge su mi klecale, nekontrolirano sam plakala.

A/N: radnja se malo zakomplicirala.... u sljedećim nastavcima doći će objašnjenje o njezinom posvajanju... hvala svima što čitaju <3