Anđele, vrati se

Strah od samoće

„Dosta!" poviknula je i svi su stali kao ukopani. Rose ju je gledala uplakanim i zahvalnim pogledom, Mark bijesnim dok se Harry koncentrirao da zadrži očevu tešku ruku što dalje od Rose.

„Ovo je prešlo svaku mjeru. Imali smo dogovor koji si ti prekršila i sad je Rose moja. Ne znam što se odigralo, ali ja ju želim za ženu i o danas." Rekao je Mark polurežeći i pristupio Manueli.

„Kao prvo nećete ju oženiti ni danas ni sutra ni nikad. Kao drugo upravo ste podigli ruku na nju što je po našem zakonu zabranjeno i prijavit ću vas ako mi ne dopustite da razgovaramo i da vam sve objasnim." Govorila je tako snažno i s nekom posebnom iskrom u glasu. Bio je to čaroban prizor. Izgled da se Mark prepao tog njenog pogleda i samouvjerenosti te je bez riječi pošao za njom. Otišli su u neku sobu dok smo mi ostali u čudu gledati. Pogledao sam u Angelu koja se smiješila nekim neobičnim osmijehom, kao da zna što se upravo dogodilo i da je ponosna na svoju mamu. Rose i Harry su sjeli zagrljeni. Roseini roditelji su mi pristupili i upitali me o današnjim događajima. Sve sam im ispričao kako je Manuela pokušala pomoći mami i Rose, kako joj je mama na kraju ipak umrla. Oni su samo nijemo izrazili sućut i otišli. Vincent mi je prišao i zamolio me da se pomolim s njim. To smo i učinili, počeli smo se moliti. Malo kasnije i Ryan nam se pridružio. Tako smo u tišini razgovarali s Bogom sve dok se nisu vratili Manuela i Mark.

**Manuela's pov**

Mark je pokušao udariti Rose. Odmah sam se sjetila da je to po našem, iako hladnom i bezosjećajnom zakonu, zabranjeno. Izgleda da su se oni moji odlasci u policijsku postaju i sva ona predavanja isplatila. Zaprijetila sam mu jer nasilnici i ucjenjivači razumiju samo jezik nasilja i ucjena. Na to se pokorio i odlučio me saslušati. Otišli smo u jednu praznu sobu i započeli razgovor.

„Ne znam jeste li primijetili ono dijete koje moj muž drži?" upitala sam ga odmah, ne dopuštajući mu da prvi započne govor. Glas mi je bio jako strog i prijeteći što je kod njega izazvalo malo neugodnu reakciju. Mogu slobodno reći da se prepao.

„Vidio sam." Rekao je sad bahato. Odlučila sam promijeniti pristup pa je sad moj glas bio nježan i blag.

„To dijete je razlog mog odsustva. Roditelji su mu poginuli i na su proglasili skrbnicima. Vidite, ja sam u zadnjih tjedan dana izgubila tri vrlo važne osobe. Moje jako bliske prijatelje i moju mamu." Dobro, malo lažem, ali to je sve za viši cilj.

„Žao mi je zbog tvog gubitka." Rekao je sad on tužnim glasom. Izgleda da sam mu našla slabu točku. On je očito izgubio nekog važnog čim su ga moje riječi motivirale da promijeni pristup i ton.

„Ne znam da li vam je žao ili ne, ali vjerojatno znate kako je to kad izgubite nekog do kog vam je jako stalo." Pokušat ću igrati na tu kartu i vidjeti hoće li mi se otvoriti.

„Znam kako je to. Izgubio sam ženu, ali to me nije boljelo kao gubitak osobe koja je još živa, a ne želi imati ništa sa mnom." Rekao je i vidjela mu se suza u oku.

„Ako je ta osoba još uvijek živa, postoji način da se pomirite, da joj se iskupite." Rekla sam mu i potapšala ga po ramenu, maleni znak podrške i razumijevanja.

„Čisto sumnjam, već me je izbrisala iz svog života i vječito zamrzila."

„Prava riječ može i planine pomicati, sigurno može i ispraviti vašu pogrešku. Recite mi, o kome se radi, pokušat ću vam pomoći." Rekla sam tako dobroćudnim i nenametljivim glasom da me je morao pogledati u oči i uvjeriti se da ne lažem. A nisam lagala, stvarno mu želim pomoći bez obzira na sve.

„Moj sin. Rekao mi je da me mrzi te da me nakon današnjega dana više ne želi nikad vidjeti." Sad mu je jedna suza pobjegla niz obraz. Ovo će biti prelagan zadatak.