Anđele, vrati se

Part 2

„Stvarno mi je neide na taj ručak, niti mi se upoznaje taj dečko. Umorna sam, boli me glava…“ jadikovala sam mami u nadi da ću nekako odgoditi.

„ Baš me briga što ti je, ideš i točka!“ mama mi je odgovorila hladnokrvno kao i obično kad bi se protivila . Vidjela sam da nema više rasprave te sam se otišla spremati. Moja je soba bila moj mali raj. Soba je svijetlo plave boje i ima zalijepljene zvijezde na stropu. Krevet je nizak i ima puno jastuka i plišanih životinja. Jedino mi one pružaju kakvu takvu toplinu.  Radni stol je često pretrpan svakakvim stvarima knjigama, bilježnicama.  Iznad kreveta je polica prepuna knjiga. Užasno volim čitati, pogotovo moderne bajke, o vilama, čarobnjacima. Njihovi životi su puno zanimljiviji od mog. Glavne junakinje dožive ljubav. Što je zapravo ljubav? Ja to nikad nisam osjetila niti znam što znači, ali stvarno se nadam da hoću jednom. Obukla sam se lijepo i pristojno, nisam se šminkala jer imam savršeno lice. To je rijetko za nas ljude. Nikad nisam imala niti jedan prištić. Još jedan detalj zbog kojeg sam drugačija od drugih. Imam, kako kažu, savršen ten, kožu, kosu. Većina cura su ljubomorne na mene. Tata me je stalno požurivao iako sam se vrlo brzo sredila. Sjeli smo u auto. Do restorana nam je trebalo 20-ak minuta. U autu je bila nervirajuća tišina, pa sam zamolila da upale radio. Za čudo mama je upalila radio i svirala je pjesma Bailando. Jedna od mojih najdražih starih pjesama. Danas više ni ne izdaju pjesme, jednostavno su mi uskratili i taj mali užitak jer kao pjevanje usrećuje ljude, a današnja politika je:˝ život bez osjećaja- sretan život.˝ obožavam njezin ritam i španjolski jezik te sam počela pjevati. Nisam otpjevala ni stih, mama je ugasila radio i zabranila mi pjevati. Ipak tata mi je dao kompliment. Rekao je da pjevam kao anđeo. To je jedan od možda pet komplimenata koja mi je ikad uputio. Ostala sam iznenađena i pod dojmom. Napokon smo stigli pred restoran. Bio je stvarno lijep i ugodan. Odveli su nas do našeg stola. Srećom taj dečko i njegova obitelj još nisu stigli. Mama je počela sa upozorenjima kao budi pristojna, smiješi se i takve gluposti. Kad odjednom vidim nekog jako lijepog dečka kako prilazi mom stolu. Bila sam iznenađena, mislila sam da će bit, ne ružan, već drugačiji. Bio je normalne građe, plave kose, i nebesko plavih očiju. Njegove oči su me se jako dopale. Lice mu je bilo duguljasto i s malo prištića. Moji i njegovi roditelji su se ljubazno pozdravili i sjeli smo za stol. Stalno sam pogledavala tog dečka. Tokom ručka nismo pričali, roditelji su vodili razgovor. Nakon ručka koji je bio ukusan, on me je pozvao da odemo malo nasamo prošetati.

„ Haha još se nismo pravo ni upoznali. Ja sam Ryan iako to već znaš. Imam 21 godinu.“ Rekao je sa osmjehom na licu. Imao je jako ugodan glas, ali osmjeh je bio malo ružan, kao podrugljiv. Malo sam se smela, ali sam se pribrala i odgovorila: „Ja sam Manuela, iako već to znaš. Meni je 18. I zadnja sam godina gimnazije.“ Slatko sam mu se nasmijala.  Pričali smo tako oko pola sata, a onda smo se morali vratiti u restoran.

*A/N  novi dio ;) hvala svima što čitaju, znam nije nešto, ali eto. ly <3