Anđele, vrati se

Part 29

**Tony's pov**

Mislio sam da mi nikad neće reći što se dogodilo. Stvarno je bilo grozno to što su učinili. Koristili su njezine snove protiv nje da bi ju osvojio neki isprazan i nemaštovit tip. Ja bih ju rado oženio i pomogao joj da primi objavu, no nije se moguće oženiti bez pristanka roditelja. To je jednostavno nemoguće. Moram joj nešto reći, nešto što će ju natjerati da promijeni mišljenje iako znam da ću je time izgubiti. Možda i zauvijek.

„ Mogu ti govoriti iskreno?" upitao sam ju, iako ne znam zašto.

„ Ma ne, laži mi, molim te. Ionako sam navikla." Rekla je sa svojim šarmantnim sarkazmom.

„ Ovo što ti mislim reći može uništiti naš odnos te ću te zamoliti da prihvatiš moje mišljenje bez ljutnje i bijesa. Može?" iskreno sam ju pogledao u njezine smeđe, iskrene oči, one oči koje će me ubrzo možda zamrziti.

„ Ma daj, ovo što ja osjećam prema tebi je posebno i neopisivo. Ma naravno da ću prihvatiti. Plašiš me." Rekla je tiho također gledajući me u oči.

„ I ja prema tebi osjećam nešto što do sad nisam osjećao, no ti ne znaš moju prošlost, no o tom ćemo nekom drugom prilikom. Jako me šokiralo ovo što sam sad saznao, no mislim da nisi trebala tako reagirati i zbog toga odbaciti svoju sigurnu i stabilno budućnost." Šutjela je i gledala me je tim začuđenim očima, nije mogla vjerovati da joj ovo govorim. Ne zna da mene ovo još više boli. Gubim ju svakom svojom riječi, no tako mora biti. Možda jednom bude drugačije.

„ Znam da je bio gad što je to učinio, no vjerojatno nije bilo iz loših namjera. Možda mu se stvarno sviđaš i želio te je osvojiti jer te voli te želi da i ti prema njemu osjećaš isto? Možda je to bio njegov način da mu se svidiš? Možda nije mogao naći pravi način ili se boji da ti se ne će svidjeti pravi on te je zamolio tvoju mamu da mu pomogne. A ona, kao svaka prava majka, htjela je da njezina kći jedinica bude sretna te mu je pomogla. Istina, nisu izabrali pravo sredstvo, ali učinili su to da tebi uljepšaju budućnost, tebi za ljubav. Možda nije sve onako crno kako ti vidiš?" rekao sam joj to iako ni sam u to nisam vjerovao. Ryan ju je htio zbog ljepote i privlačnosti, a njezina majka je vjerojatno htjela samo novac i sigurnu budućnost kao i svi ljudi danas. Samo im je materijalno važno. A ona, ona to stvarno nije zaslužila. Nije zaslužila ni moje laži. No ipak za njezino dobro je. Vidio sam joj suze u očima.

„Zašto mi to govoriš? Zašto ne možemo nas dvoje živjeti zajedno kao i danas? Zašto mi uništavaš ovaj san, idilu?" upitala me je kroz plač, glumeći smireni glas.

„ Ovo je, kao što si i rekla, san. Ne možemo živjeti skupa, moraš se vratiti obitelji, završiti školu, udati se za Ryana i zaboraviti na ovo." Rekao sam joj i umirao u sebi.

„ Zašto ne možemo biti skupa?" upitala me sada mnogo smirenija, barem izvana.

„ Kakav bi nam život bio? Jedva sebe uzdržavam, ti ni školu nisi završila, nitko te neće htjeti zaposliti. Živjeli bi jadno, a ti zaslužuješ mnogo više od tog." Rekao sam joj e ju zagrlio. Ona me je samo odgurnula.

„ Mislila sam da si drugačiji, no nisi. Mogli bi živjeti da ti to hoćeš. No u redu, shvaćam da me ne voliš i ne želiš u svom životu. Dobro si rekao, vratit ću se Ryanu i pokušati ću mu biti što bolja žena i majka djeci. Zaboravit ću tebe, klizalište, ovo danas. Odlazim, i da mi nikad više nisi prišao. Jasno? Nadam se da ćeš umrijeti sam. Ne zaslužuješ nikog kad nisi znao cijeniti ovo što osjećam prema tebi i ovo što smo imali. Zaboravit ću i voljet ću ga više nego sad tebe, makar mi je to sad nemoguće. Vrijeme liječi rane." rekla je sada sasvim mirnim glasom. Povrijedio sam ju, možda i više nego Ryan. Ali jednom će shvatiti. Mora shvatiti. Eh, da zna da sam ja sad već mrtav. Pokupila je svoje torbe te otišla. Ja sam samo nijemo sjedio na kauču, gledajući u jednu točku. Vani je počelo nevrijeme. „Pa gdje je mogla otići, nadam se da je na sigurnom. Mora da se vratila kući." Pričao sam sa sobom. Bilo me je strah da joj se nešto ne dogodi, ali ovaj put do objave mora sama proći.

** Manuela's pov**

˝Ne,nije moguće. On meni, nakon svega što je čuo, govori da se vratim majci i da se udam za Ryana. Ne, ne ovo nije istina. Živjela sam u iluziji da ćemo ostati zauvijek sretni zauvijek. Ne mogu to podnijeti.˝ Razmišljala sam dok mi je govorio. ˝Ne! Manuela, nećeš plakati zbog njega niti zbog ikog više. Zaboravi osjećaje." Odjednom sam smirila sama sebe. Nitko nije vrijedan mojih suza. Odlučila sam da od sad nikad neću pokazivati osjećaje, a nemam više ni koje, svi su umrli, nestali. Ostala je samo vanjština, ljuska, kao prazna školjka kojoj su oduzeli onaj jedini biser koji je imala. Pokupila sam stvari te otišla. Bilo je oko 11 sati navečer te su mi put pokazivale samo ulične lampe. Bila sam u nepoznatom djelu grada. Trebala sam raščistiti misli te sam odlučila šetati, iako se oluja spremala. Nema veze, ionako mi više ni do čega nije stalo. Počeo je pljusak, velik. Za tren oka sam bila mokra, no nastavila sam šetati. Nebo je plakalo sa mnom. Dopustila sam sebi da plačem, po posljednji put. Kiša mi je klizila niz lice i miješala se sa suzama. Odlučila sam se vratiti roditeljima i udati se za Ryana. Možda je i Tony imao pravo. Možda su to sve napravili iz ljubavi prema meni, makar sumnjam. Bit ću pokorna kći i poslušna žena. Što će mi život ako ga ne mogu provesti s onim kojeg volim, za kojeg bi dala taj život. Znam, ne poznajem ga dugo, niti dobro, ali srce mi govori da je to to. I ja mu vjerujem. Šetala sam ne znam koliko dugo, kad sam najednom ugledala Roseinu kuću. Odlučila sam otići prvo do nje, presvući se i smiriti. Trebala sam skupiti još malo hrabrosti prije nego stanem mami pred lice. U kući su sva svijetla bila ugašena, osim u Roseinoj sobi. Znala sam da je sama u kući te sam pozvonila, no nitko mi nije otvarao. Njezini su vjerojatno na nekoj večeri. Iako nisu bogati, idu po svečanim večerama. Pokušala sam još par puta no bez odgovora. Nazvala sam Rose na mobitel, no nije mi se javila. Prošla me je nekakva jeza, neki neopisiv neugodan osjećaj. Odlučila sam ući u tu kuću kako god znam. Sjetila sam se da je jednom Rose zaboravila ključeve te je rezervne našla ispod lončića sa cvijećem na trijemu. Kako klasično. Otključala sam vrata i zovnula ju. Bez odgovora. Otišla sam do njezine sobe i ušla. Bila je prazna. Na stolu je stajalo pismo.

A/N: odlučila sam staviti nastavke dva dana za redom... još dva nastavka i kraj sezone... nadam se da vam se sviđa jer meni nije nešto. Nisam baš zadovoljna kako je ispalo jer neznam baš opisivati tužne scene. Nisam baš neki dramatičar hahah. Hvala svima koji čitaju, komentiraju i votaju