Anđele, vrati se

Epilog 2

**Manuela's pov**

"Mama, mama! Angela je uhvatila leptira! Reci joj da ga pusti!" plakala je trogodišnja Beatrice. Podigla sam ju u naručje i tješila.

„Pustit će ga, ne brini. Pusti seku da malo proučava leptira, a zatim će ga pustiti. Može? A sad odi tati, kupit će ti sladoled." Spustila sam ju na pod i ona je sva sretna otrčala Tonyu i natjerala ga da joj kupi sladoled. Ja sam se uputila prema Angeli i Margaret koje su s velikim zanimanjem promatrale uhvaćenog leptira.

„Mama, pogledaj kako je savršen. Sve te boje, krila. Predivan je." Angela je sa sjajem u očima govorila o leptiru.

„Da. Sve što Gospodin stvori je savršeno. Kao i ti." Odgovorila sam joj. Otkad je počela razumijevati svijet oko sebe, stalno joj pričam o Bogu, vjeri i istini, no ne smijem joj reći da je anđeo. Ona sama mora to shvatiti.

„A sad ga pusti. Tvoju seku je jako uznemirilo što si ga zatočila u staklenku. Margaret, mislim da te je mama tražila." rekla sam te je djevojčica duge crne kose i velikih zelenih, prodornih očiju otrčala prema šatoru svoje mame, no nije ju pronašla te se uputila prema obližnjoj plaži gdje se čuo veseli žamor i smijeh. Kao što možete pretpostaviti mi smo na kampiranju u blizini mora. Ovo je trebao biti naš medeni mjesec, no pridružili su nam se i drugi. Tri obitelji s malom djecom. Da, tri. Moja i Tonyeva koja se sastoji od Angele, Beatrice i Manuela. Manuel ima tek 6 mjeseci i najnestašnija je beba do sada. Druga obitelj je Roseina i Harryeva koja broji nešto više članova. Oni su u 6 godina uspjeli dobiti čak četvero djece, s tim da je četvrto tek na putu. To su Margaret koja je malo mlađa od Angele, zatim Michael koji ima četiri i pol godine , Antonya koji je isto godište kao i Beatrice i malenu Loru koja je tek na putu. Treća obitelj je Ryanova i Barbarina. Njihov život upotpunjuje sinčić Stefan. Maleni je isto godište kao i Manuel. Sad znate kako je navečer kad ih treba staviti na spavanje. Svi spavaju u istom velikom šatoru tako da mi roditelji imamo malo vremena za sebe. Danas sam ja zadužena za jelo i čuvanje beba dok je ostatak društva na plaži.

„Jesi umorna?" upitao me je Tony kad se vratio s Beatrice i sladoledom.

„Ne, odlično sam. Samo se prisjećam da sam prije 6 godina sjedila u zatvoru baš na današnji dan." Teško sam uzdahnula. Nije mi u zatvoru bilo tako loše, ljudi su se lijepo ponašali prema meni, ali navečer leći u prazan krevet bez Tonya i Angelinog smijeha cijeli dan. To me je ubijalo. No prešli smo to i sad smo sretna obitelj. Ja sam prije 4 godine maturirala i dobila dopuštenje za rad. Tony je napredovao i postao je odvjetnik. U međuvremenu smo prodali stan i kupili si malenu drvenu kućicu u predgrađu. Dobro, nije baš malena, mora nas petero stati. To je više onako prosječna obiteljska kuća. Imam svoj vrt i svoj mir.

„To je iza nas. To treba zaboraviti." Rekao je i poljubio me. Zbog toga smo zaradili jedan fuj od Angele i Beatrice.

„Ne smijemo zaboraviti prošlost jer se budućnost ne može graditi bez prošlosti. A vas dvije da nisam čula. Niste htjele ići na kupanje nego se tu kuhate." Samo su mi se nabeljile i otrčale.

„Imaš pravo. A sad završimo taj ručak." Rekao je te se uhvatio kuhače. Njega se ne može otjerati iz kuhinje. Ovo nam je zadnji dan odmora. Ryan se sutra vraća na mjesto gradonačelnika, a Tony u odvjetnički ured kojeg su on i Harry otvorili.

„Znate, mi smo jedna velika obitelj." Rekla je Rose navečer uz logorsku vatru. To nam je postao običaj da svaku večer kad djeca zaspu napalimo vatru i prepričavao zbivanja iz prošlosti.

„Jesmo. Pravi dokaz da obitelj nije samo krvna veza. Ne znam što bih bez vas." Rekla sam ja.

„Vjerojatno ništa." Posprdno će Ryan.

„Daj šuti. Ti imaš biti najzahvalniji od svih. Dala ti je sve što želiš. Imaš posao iz snova, ženu iz snova i dijete." Odbrusio mu je Tony.

„Bez takvog tona, molim. Svi smo mi zahvalni što si učinila za nas." Rekla je Rose.

„Ne bih ništa napravila da nije bilo vas. Još je dug put pred nama. Tek smo prodrli u par gradova. Slavit ćemo kad cijela država bude vjerovala." Rekla sam i podignula čašu vina u zrak.

„Za bolju i osjećajnu budućnost."

„Za bolju i osjećajnu budućnost." Nazdravili smo

„I za Julija. Nadam se prijatelju da nas sad promatraš." Nadodao je i razgovor se nastavio. Julio je nadugo nakon mog izlaska iz zatvora imao moždani udar i od posljedica je nažalost preminuo. Još danas pričam Angeli o njezinom krsnom kumu. I da, uspjeli smo rekonstruirati sve crkvene obrede, od krštenja do posljednje pomasti. Čak smo poduprli mlade svećenike. Sad cijela Biblija i povijest imaju mnogo više smisla. Imamo i vlastiti udruženje koje pomaže siromašnima. Pojam Pobunjenika više ne postoji. Oni su sad jednaki nama i slobodni ljudi. Jedino za anđele na zemlji nisam sigurna, možda ih Bog još uvijek šalje ili je Angela posljednja od njih za sad. Ne znam, iako se nadam da ih još ima. Naša ostala djeca su obični ljudi, u to sam sigurna. Često pričam s Tonyem o raju. Znam da se on u početku jako kajao zbog povratka, ali sad je situacija drugačija. Toliko sam se udubila u svoje misli da nisam čula da je većina pošla na spavanje, a ja sam nepomično sjedila i gledala u jednu točku. To Tonyu nije bilo iznenađujuće te me je samo ostavio. Sjetila sam se da se sutra treba spakirati i vratiti se kući. Legla sam u šator i smjestila se pokraj Tonya, no nisam mogla zaspati. Bila sam malo nervozna, ne znam zbog čega. Neko vrijeme sam pokušala zaspati, ali bezuspješno. Ustala sam i promatrala zvijezde. Pokušala sam otkriti uzrok nervoze i nesanice. Nebo je bilo predivno, obasuto zvjezdicama koje neprestano trepere. Nesvjesno sam počela pričati s mamom. Zamislila sam da je ona jedna od tih zvjezdica.

„Mama, prošlo je dugo otkako nismo pričale. Odnosno otkad ja nisam vodila monolog. Moj život je stvarno ispunjen i jako sam sretna. No brine me pitanje što bi bilo da sam te slijepo slušala. Onda vjerojatno nikad ne bih postigla ovo što jesam sad. Odrasla i kompletna osoba. Znam tvoje razloge i sve, ali kad sagledam prošlost vidim da ti nisi bila bezosjećajna. Ti si isto imala to u sebi i tek sad vidim da sam ovakva baš zbog tebe. Nisi mi bila jasna tad,a sad još manje. Na samrti si me upozorila i sve se ispunilo. Nadam se da si pronašla svoj mir i da si ponosna na mene i svoje unučiće. Bože, nadam se da ti ne pravi probleme tamo gore." Jedna suza mi je skliznula niz lice baš u trenu kad je zvijezda padalica proletjela nebom rušeći mu mir. Ponosna je na mene, znam to.

**Author's pov**

Život nam donosi bezbroj iskušenje, prepreka i poniženja. Jedino oni jaki, s vjerom i nadom u očima mogu pobijediti sudbinu. Ništa se ne događa bez razloga, sve je baš onako kako treba biti. Manuela je čisti dokaz da je riječ jača od ikakvog mača, a čisto srce veće od svakog zla. Najvažnije je u životu imati ljude koji će vas podržati, koji će vam pružiti ruku i povući vas iz najdubljeg crnila ljudskog života. Ljude koji će biti uz vas i kad pogriješite, koji će prihvatiti vašu ispriku i voljeti vas sa svim manama. Imati obitelj koja će učiniti sve za vas je neprocjenjivo. Kao i imati prijatelje s kojima se osjećate kao s obitelji. Kroz život se dogode i izdaje, varanja no njih trebao spremno oprostiti i potruditi se da se ne ponove. Ne treba vjerovati svakoj riječi, ali ne treba i u svakoj tražiti dvostruko značenje. Treba živjeti život, voljeti i biti voljen. Ne posustajati kad je najteže i ne veličati se kad je najbolje. Biti umjeren u svemu i zapamtiti najvažniju poruku, a to je: Čini drugima ono što želiš da tebi drugi čine. Ne čini drugima ono što ne želiš da tebi drugi čine. Ovo je sva mudrost svijeta i da je se samo malo pridržavamo sve bi bilo drugačije.