Anđele, vrati se

Part 10

„ oh, uf, ma nije ništa važno. Ne želim te opterećivati sa svojim problemima ionako ih imaš previše.“ Pokušala sam se izvući, stvarno joj ne želim još više zakomplicirati život.

„ A daj, ja sam tebi rekla. Uopće nisi fer. Ja tebi kažem sve. Ma sigurno nije nešto tako grozno.“    

   „ pa u stvari je i bojim se na ćeš se prestati družiti sa mnom.“ Prepala sam se, ali ipak ću joj reći. Bolje je tako.

„ Ne prepadaj me. Što god da je, moj odnos prema tebi se neće promijeniti.“ Olakšanje.

„ Ovo što ću ti reći ne smiješ nikom više reći. Jasno?“ rekla sam joj što ozbiljnijim glasom. Ona se na to nasmijala.

 „ Jasno, šefe.“ Tu nisam mogla suzbiti osmjeh. 

„ Evo ovako. Ja sam posvojena. Moji pravi roditelji su me ostavili i moji sadašnji roditelji su me posvojili.“

„ što? Mora da se šališ?“ upitala je Rose iznenađeno.

„ Ne šalim se. Znaš da nemam uspomena kad sam bila beba. Te da smo se preselili. To je zbog toga što nitko nije smio saznati da sam posvojena.“

„ Kad i kako si saznala?“

„ joj, jesi navalila s pitanjima. Sve ću ti objasniti.“  Sjedili smo oko 2 sata u parku dok sam joj sve ispričala, objasnila te dok sam joj odgovorila na sva pitanja. Iznenadila se što su mi roditelji to mislili reći tek nakon vjenčanja.

Noć se počela spuštati te smo sve pozdravile i svaka je krenula prema svojoj kući.  Večer je bila malo prohladna, kako već priliči ovom godišnjem dobu. Nebo je bilo razasuto sitnim zvjezdicama koje su sličile malim draguljima. Gledala sam u nebo i razmišljala postoji li granica negdje gore. Osjećala sam glad, užasnu dosadnu glad. Smišljala sam što bih mogla pojesti. Odjednom sam osjetila udarac te u trenutku sam se našla na tlo.

Iznad mene se na brzinu ustao neki dečko. Trebalo mi je par sekundi da dođem sebi te sam se ustala. Izgledao mi je poznato, ali nisam bila sigurna odakle. Uljudno sam se nasmijala te ispričala dok je on ispriku promrmljao te brzim korakom nastavio šetati. Znam da sam ga negdje upoznala, ali ne mogu se sjetiti gdje. U školi sigurno nisam. Moj želudac se oglasio. Znak da moram požuriti kući.

Navečer sam legla u krevet, ali nisam mogla zaspati. Kao da je neki nemir ušao u mene. Bila sam zabrinuta za Rose, ali to nije bio pravi uzrok mom nemiru. Onaj dečko jest. Još se ne mogu sjetiti gdje sam ga srela prije. Ipak sam nekako utonula u san. Ujutro sam se ranije probudila i spremila doručak mami i tati.

Ispekla sam im palačinke, kupila krafne i neki voćni čaj. Znam da tata ne voli kavu pa je nisam kuhala. Iskreno i ne znam ju skuhati, uvijek mi zakipi i prolije se. Nisam baš spretna u kuhinji. Doručak sam im servirala i odnijela u krevet. Užasno sam ih iznenadila. To mi se činio kao malen znak zahvale za sve što su učinili za mene. Znam da jedan doručak ne može zamijeniti sve neprospavane noći, sve brige, ali je znak da ih volim i da mi je stalo do njih, puno. Nakon što me mama izljubila, bilo je vrijeme da krenem u školu. Išla sam pješice. U zadnje vrijeme mi godi šetnja, nekako me smiri. Još i zrak koji miriše na kišu, lagan povjetarac te šuštanje lišća. 

A/N: novi dio... hvala svima koji čitaju <3   novi nastavci će ići jednom tjedno...