Anđele, vrati se

Part 9

 „ Hej, kako si? Danas nisi bila u školi, jeli sve u redu?“upitala sam ju nakon što je javila.

„ Ma da, jednostavno mi se nije dalo ići.“odgovorila je kratko.

„ Nego ako si slobodna, možemo li se naći?“upitala sam ju.

 „ Može! Na starom mjestu za 20-ak minuta.“ Rekla je sva oduševljena. Izgleda da i njoj treba rame za plakanje. Svratila sam kući ostaviti torbu i presvući se. Nikog nije bilo doma tako da me nisu tjerali da jedem. Kupit ću si nešto usput. Stigla sam prva u maleni parkić s ljuljama za djecu. To je moje i Roseino posebno mjesto. Sjela sam na ljulju. Bila je jesen. Park je bio pun otpalog lišća. Bilo je predivno. Oblaci su se polako nakupljali, nagovještavajući kišu. I mirisalo je na kišu. Gledala sam ljude kako se žurno kreću prema svojim domovima. Gledala sam ptice, osluškivala šuštanje vjetra među ono malo lišća što se uporno držalo za grane stabala. Mogla bi se kladiti da nitko od svih tih ljudi nije primjećivao niti jedan od ovih prekrasnih prizora. Eh, kad bi samo stali na tren i osluhnuli lišće, pogledali ptice, život im ne bi bio tako sumoran i jednolik. Opet sam se vratila na pitanje tko je to sve stvorio,  nije mogla ova ljepota ni iz čega nastati. Sigurno mora biti nešto/netko veći od nas koji je to sve takvo stvorio. Jednostavno i komplicirano u isto vrijeme. Zapanjujuće, ali i obično. U zadnje vrijeme na um mi su mi padale različite misli o našem podrijetli, smislu zemlje, ptica, biljaka, ljudi. svatko od nas ima određenu ulogu. nsmo mogli iz ničeg nastati, nešto/netko je morao pokrenuti sve to. Sigurno mora postojati neka knjiga, trag, nešto što će mi pomoći da riješim ovu zagonetku. Kad uhvatim vremena otići ću do knjižnice malo istražiti.  Rosein zagrljaj me prepao i odvukao od mojih misli.

 „ hej, što ima?“ upitala me sa smiješkom na licu.

 „ Ma ništa posebno. Kod tebe?“ Nisam htjela odmah krenuti sa šokantnom viješću, neka ona prva ispriča što joj je na duši.

„Uh, svašta. Još ti nisam rekla, udajem se za starca. Ne mogu to više držati za sebe.“ Ostala sam zapanjena. U čudu sam ju gledala te je shvatila da će mi morati ispričati cijelu priču.

„ Odakle da počnem?“ upitala je pročitavši moj pogled. 

„ Ispočetka!“ rekla sam pokušavši je nasmijati, ali nije baš uspjelo.

 „ Ok, znači zove se Mark i ima 40-tak godina. Još ga nisam vidjela uživo, samo na slikama. Odvratno, neznam kako moji roditelji to mogu dopustiti.“ Ja sam ostala zgrožena, jadan Rose. Što da joj kažem za utjehu? Sve će biti dobro, možda nije loš ili slične laži. Ja ne lažem tako da ću krenuti s ružnom istinom.     

„ Znaš da ne lažem tako da ću biti diskretna. Znam da ti je jako teško ti prihvatiti i odvratno je. Ali moraš prihvatiti ako ne misliš biti Pobunjenik. Zašto baš on?“  Rekla sam joj sa što više suosjećanja.

„ Znam. Moji su u velikoj novčanoj krizi, u dugovima,a taj je čovjek jako bogat i utjecajan udovac. Ima i sina, koji je malo stariji od mene. To mi je užasno čudno i grozim se od takvog života.“ Sve je ovo bilo novo za mene, nikad se u životu nisam osjećala ovako. Neznam neka neopisiva tuga. Da sam na njezinom mjestu ne bi znala što učiniti.

„ Zar tvoji ne mogu od nekog posuditi novac. Ili je tvoja udaja jedini izlaz?“                    

„ Posudili su od prijatelja no nitko im više ne želi posuđivati. Ovo je jedini način da dobiju novac koji ne moraju vratiti. Znaš koliko volim svoje roditelje tako da sam pristala. Nikad si ne bi oprostila da zbog mene izgube kuću ili gladuju. Odlučila sam se žrtvovati i udati se, makar mrzila svoj život i znala da nikad neću biti sretna ni zadovoljna.“ Dok je to govorila počela je plakati. To jeiznenađujuće, inače ljudi u našem vremenu ne plaču. Brzo sam ju zagrlila, najjače što sam mogla.

„ Stvarno je tako loše? Žao mi je no ni moji ti ne mogu pomoći s novcem i mi jedva spajamo kraj s krajem. I znam koliko ih voliš, vjerojatno bi i ja isto učinila.“

„ Tako loše je. Grozim se same pomisli na zajednički život, spavati s starcem u istom krevetu… Najradije bi si oduzela život. Ovakav život će mi biti samo patnja i depresija.“

 „ Hej da to  ikad više nisam čula. Ti si moja najbolja prijateljica i potrebna si mi. Da ti nije palo na pamet ostaviti me. A taj život, neznam, dogovori se sa njim da čeka dok postaneš spremna. Nemoj raditi ništa na silu. Za sve ima vremena.“ Pokušala sam ju ohrabriti, ali bezuspješno. Iz ove situacije nema izlaza nego se pomiriti.

 „ Nego, dosta o mom jadnom život, što je s tobom? Zašto si me zvala?“ upitala me, morale smo promijeniti temu. Skroz sam zaboravila na moj problem, koji izgleda tako nevažno prema njezinom. 

A/N: novi nastavak.... nadam se da vam se priča sviđa... inače u tom njihovom svijetu roditelji dogovaraju brakove, nema pravih ljubav niti ikakvih emocija, osim u posebnim slučajevima, kao ovaj....  ako imate primjedbu ili nešto ne shvaćate slobodno pitajte :)