Anđele, vrati se

Prijetnje

„U redu." Malo sam se zabrinula u čemu je stvar. Ušle smo u kafić i sjele u separe koji je bio najudaljeniji i posebno izoliran.

„Izvolite." Obratio nam se uljudno konobar.

„Ja ću veliku kavu sa šlagom." Rekla je Tina.

„Ja ću toplu čokoladu. Hvala." Narudžbu je napisao u svoj notes i otišao.

„Znaš li da je ovo što radite ti i tvoji prijatelji protivno zakonu?" upitala me Tina odjednom.

„Ovo što naša vlast naziva zakonom ja ne smatram zakonom po kojem treba živjeti. Definicija zakona je za mene odredba koja služi za dobrobit svih ljudi. Za njihovo tjelesno, duhovno i emocionalno stanje. Ovo što ti nazivaš zakonom je manipulacija ljudima i nametanje nekih neprirodnih kriterija po kojima ljudsko biće svjesno sebe i svojih osjećaja ne može funkcionirati." Rekla sam bijesno. Već su me mnogo puta napadali zbog svega, ali ovo me posebno naživciralo. Konobar nam je donio narudžbu i ostavio račun.

„Sigurno si svjesna da vlasti neće još dugo tolerirati ovo što radiš?" upitala je nakon otpijenog gutljaja kave.

„Nemaju izbora. Polako stvaram vojsku, da je tako nazovemo, ljudi koji su svjesni da im vlast ne čini ništa dobro namećući svoju bezosjećajnu politiku. Ako se meni nešto dogodi ljudi će nastaviti pričati, dobra glas daleko se čuje. Nemaju šanse zaustaviti ovaj vulkan koji sam pokrenula." Bezobrazno sam joj odgovorila.

„Vi stvarno mislite to? A ako im zaprijete izopćenjem iz društva, slanju u Pobunjenike? Mislim da tada neće biti tako hrabri." Govorila je mirno, ako da se nje ovaj razgovor ne tiče.

„Vi meni prijetite?" upitala sam ju već se napola ustajući od stola.

„Ne prijetim, samo vas upozoravam što bi se moglo dogoditi. Ili zatvor ili Pobunjenici ako tako nastavite." Otpila je još jedan gutljaj kave. Ma od svih riječi najviše me iznerviralo njezino mirno ispijanje kave.

„Ma upozoravajte i prijetite, ja ne odustajem. Ja imam zadaću srušiti ovu hladnokrvnost među ljudima i vratiti im ljubav i vjeru u Boga. Sigurna sam da će bar jedna trećina mojih sljedbenika nastaviti širiti Božju riječ i ljubav ako meni nešto učinite." Tim sam se riječima udaljila od stola i napustila kafić. Trčeći sam se vratila kući. Tamo sam zatekla samo Tonya. Briznula sam u plač i potrčala mu u naručje kao malo dijete.

„Što je bilo? Smiri se." Pokušavao me je utješiti nježno prolazeći rukom po mojim leđima.

„Oni meni prijete. Poslali su špijuna na druženje danas i kasnije su mi prijetili da prestanem s radom." Zamuckivala sam i nisam baš sigurna koliko je razumio.

„Tko ti prijeti?" upitao je tiho.

„Vlast. Strpat će me u Pobunjenike ili još gore, u zatvor ako ne prestanem s ovim druženjima i skupovima." Sad sam se već smirila i sjela za kuhinjski stol.

„Hej, to u ti već prije govorili. Zašto je sada drugačije?" upitao me je.

„Ovaj put je bilo ozbiljno. Ubacili su se na druženja, sad me prate. Prije su to bile samo uvrede po ulici. Što ako dođu ovamo i budu prijetili Angeli? Ili tebi?" opet sam počela plakati.

„Znala si da neće biti lako. Angela nikad nije sama i ne mogu joj nauditi. Ako hoćeš stalno će biti uz nas. Moramo smisliti kako da se obranimo od napada." Izgleda da ima neki plan na umu.

„Slušaj. Možemo sutra sazvati veliki skup, negdje na otvorenom. Ti pripremi neki jaki govor. Okupit će se vjernici, ali će i obični građani čuti tvoje riječi. Pričaj im o osjećajima, o Bogu, a i kako vlast, znajući koliko su osjećaji bitni pokušava nas spriječiti. Poslat ćeš poruku vlasti da se ne bojiš, a dobit ćeš još pristaša." Nisam se suzdržala da ga ne poljubim.