TROUBLE (Episoda 76) - SEASON 2

4.3K 115 2
                                    

pjesme: Jessie J – Breathe
Jessie J – Harder We Fall
Jessie J - Alive

...nakon mjesec dana...

“Ja sam Elena Davis imam 20 godina I ovisnica sam...o alkoholu..” izgovaram grube riječi nekolicini ljudi na sastanku za alkoholičare I čudim se svojim rječima. Kakva pobogu ovisnica? Ako sam pila par dana bez prestanka ne znači da sam postala ovisnica. Sastanak za 'alkoholičare' je uvijek onaj teži dio kojega moraš ispuniti da na neki način potvrdiš ljudima okolo sebe da je sa tobom sve u redu. Iako je sve samo ne u redu. Mjesec dana se osjećam kao da sam na nekim drogama I ne prepoznajem svoje misli, pokrete, riječi...kao da je ona hladna Elena koja me držala na životu samo isparila. Sad sam neka treća Elena I još nisam prepoznala kakva sam, ali kako god I ova Elena trenutno je sjebana. Uvijek bi na kraju ispala sjebana...
“Kada ste zadnji pili?” - pita me osoba zadužena za ovu grupu. Starija žena sa naočalama cilja pogled na mene I očekuje moje riječi.
Huh ja nisam ovisnica..koliko to puta moram ponavljati svima?
“Nisam pila mjesec dana..” - odgovaram.
“Da li imate želju..?”
Dovraga da. Jako. Alkohol je nešto što mi je pomagalo da ne mislim o ...ne smijem ga ni spomenuti u mislima.
“Nemam..” - lažem.
Stojim kao neki debil na nogama dok ljudi gledaju u mojem smjeru. Svi su mladi ljudi poput mene. Svi u problemima kao ja. Samo što je moj problem malo smješan I glup na neki način.
“Zašto ste uopće počeli piti? Da li možete podijeliti vašu priču sa nama?” - žena me pita, a ja se šokiram od samog pitanja. Zar to moram govoriti? Zar me nisu savjetovali da veze ponekad jako bole I da je najbolje pobjeći od toga, okrenuti se novim stvarima I zaboraviti osobe koje su vas povrijedile. Zar neću na ovakav način prisjetiti se tih stvari koje su me mučile?
“Mislim da...to nije pametna ideja. Stvarno se ne želim prisjećati nekih stvari..”
“Gospođice Davis, ovdje ste da vam pomognemo. Zašto svoje probleme ne bi ispričali svima nama? Možemo pomoći međusobno jedni drugima..” - žena je ljubazna, ali moja nestrpljivost I tupkanje po podu prolazi sve granice strpljivosti. Ovo mi neće pomoći. Glupačo koji uopće vrag radiš ovdje. Tvoji roditelji ne znaju ništa zašto si ih uopće poslušala?
“Teško mi je ovdje govoriti I ne želim se prisjećati nekih stvari...”
Taman da žena otvori svoja usta da nešto kaže. Plavokosi muškarac se podiže sa stolice I svi usmjeravamo pogled na njega. Napokon netko drugi ima pozornost I od toga mi je lakše. 
“Ja bi ih pričao umjesto nje ako nije problem...” - mladi dečko koji me spasio prije svega par sekundi sada svoj pogled usmjerava na mene. Naglasak mu je drugačiji, što shvaćam da ne pripada nekom Britancu. Ogromna tetovaža zmaja stoji preko njegovog vrata I nestaje u majici. Par pramenova crne kose mješaju se sa njegovom plavom, a ogroman broj naušnica na uhu dolazi do izražaja. Upravo me spasio I ja sasvim tiho šapćem 'hvala'.
Sjedam natrag na mjesto I sad svoj pogled usmjeravam na dečka koje me spasio
“Moje ime je Niall Horan I ovisnik sam o alkoholu već 2 godine...”
Niall Horan..? Zar ja to ime negdje nisam čula? 
“Opet ste počeli piti Gospodine Horan..?” - žena ga pita a on nevoljko klima glavom. “..Pa možete nam reći malo više o tome..koji je vaš problem..?” 
“Moji roditelji..ponekad se osjećam kao da ne pripadam ovom svijetu. To je valjda I bio razlog zbog čega sam počeo piti..” - sad mu je glas tih I ja se osjećam čudno. Još mi se u glavi prevrću riječi koje se sastoje od toga da sam negdje čula za ovo ime I prezime ali uopće se ne mogu sjetiti. Pažljivo smo slušali njegov govor koji je zaista bio tužan I čudan. Njegovi roditelji kao I moji nisu brinuli o svojem sinu koji je zbog lošeg društva upao u probleme I počeo se opijati. Sastanak je završen, ovaj put sam se spasila od svojeg govora kojega sam proteklih sat vremena izbjegavala. No znam da mi idući put nema spasa. Uzimam svoj kaput sa stolice I oblačim se u trenutku kada isti taj dečko koji je držao govor otvara mi kavalirski vrata I daje mi znak rukom da prođem prva... Pomalo nespretno zastajem na samom izlazu I sudaram se sa Niallom koji zastaje skupa sa mnom I pruža mi ruku.
..”Mislim da se nismo službeno upoznali zar ne, Elena?” - naglasak mu je čudan. Još nisam uspjela prepoznati..
“Umm..”pružam ruku.
“Gemma Styles je moja djevojka..mislim da sam bio glavna tema neko vrijeme...” - sad mi govori I smije se na neki zarazan način, nakon čega I ja uzvraćem osmijeh. I tek kada sam se nasmijala shvatila sam da se ustvari nisam smijala dobrih mjesec dana. Huh popravljam se.
“O da, sjećam se. Znala sam da mi je tvoje ime poznato....” - strpavam ruke u svoje džepove I na trenutak se okrećem prema parkingu. Još jednog plavokosog dečka susrećem I on mi maše. Aaron stoji kraj svojeg bijelog Range Rovera I čeka me. On je bio možda I jedna od rjetkih osoba koja mi je u ovih mjesec dana pomagala u svojem 'čudnom' ponašanju ajmo ga tako nazvati.
..”Pričala mi je Gemma o tebi, iznenadio sam se kada sam te ugledao ovdje..zar se nešto dogodilo..?” - sad mu je glas blag ali nekako čudno zabrinut.
..”mah ne želim o tome. Rješit će se..”
“Alkohol zaista može dotući čovjeka..to nije dobro rješenje za probleme..” 
“Ponekad jest. Zaboraviš na sve. Zar nije lijep osjećaj ne misliti o svojim problemima..?” - on I ja pričamo kao da se znamo sto godina..Taj dečko sa kojim je on, čovjek kojega ne smijem spominjati, imao mnogo problema..sad dok razgovaram sa njim. Čini mi se sasvim u redu dečko.
“Alkohol je problem Elena..možeš izgubiti sve...” - 
“Zar si nešto izgubio..?” - pitam ga I opet si dajem hladnu pljusku. Zašto me zanimaju tuđi problemi kada nisam u stanju da kažem svoje?
Niall se nesigurno češka po vratu I navlači svoju jaknu na sebe..onaj zmaj koji mi cijelo vrijeme odvlači pažnju sakriva sa jaknom I gura ruke u džep. Nisam baš sigurna da on želi o tome razgovarati. Drži jezik za zubima Elena!
“Ajmo reći da jesam..ali na kraju sam shvatio da je I bolje da sam izgubio..Znaš trebao bi otići dogovorio sam se sa Gemmom da ćemo se vidjeti..” - vadi ruku iz džepa I opet mi je pruža I shvaćam da se opet želi rukovati sa mnom. Pa nastavlja “Bilo mi je drago Elena..onda se vidimo..ovdje na ovom okrutnom mjestu..?” - pita me , dok mi je ruka još u njegovoj.
“Eh nisam baš sigurna da ću se vratiti, ne sviđa mi se ovo mjesto..” - govorim mu, nakon čega se oboje smijemo.
“Imaš pravo, nisam ni ja siguran..”- vadi ključeve iz džepa I pozdravlja me. Pratim njegov korak kako se spušta niz stepenice I otključava sa svojim ključevima crni automobil na drugoj strani puta. Upravo sam upoznala lika koji je prošli mjesec donio mnogo nemira u obitelj Styles.

Iako sam u ovih mjesec dana imala mnogo problema sa svojim stanjem. Nešto je dobro od toga izašlo. Položila sam većinu ispita iz prvog semestra I pripremam se za onaj posljednji, onu slavnu englesku književnost koja mi je od početka zadavala probleme. Gemma je prije 20 dana otišla sa fakulteta I nismo imale priliku razgovarati, ali I bolje jer sam je većinu vremena izbjegavala. Nisam se htjela susrećati sa njegovom sestrom jer svaki put kada se nasmješi ili kada progovori podsjeti me na njega I ne mogu se oduprijeti osjećaju koliko mi I nakon mjesec dana taj čupavac koji mi se uvukao pod kožu nedostaje. Moji roditelji? Huh pa većinu svojeg vremena iz izbjegavam. Mogu samo priznati da su njihove svađe učestale I da moja majka vodi glavnu riječ u tome. Njena trudnoća donijela je mnogo nemira u njihove odnose....Svađe ponekad dovodu do toga da moj otac razbije koji tanjur ili čašu..no uopće me ne zanimaju njihovi problemi. Otac se još nije usudio da mi se ispriča zbog onog čina kada je stavio ruku na mene..a majka misli da me može kupiti onim njenim 'majčinskim' suzama koje svaki put ima kada razgovara sa mnom. 

Zatvorila sam vrata od kupaonice sa namjerom da se tuširam I dogovorim sa Grace da mi pomogne oko zadnjeg ispit. Gospodin A se opet vratio na fakultet I ovaj put nema šale sa njim. Taj čovjek me I dalje promatra čudno..i nakon toliko vremena ne znam zašto me toliko mrzi. Promatram svoje lice u ogledalo I tek kada sam dobro pogledala svoje oči, shvatila sam da u njima nema ništa. Onaj sjaj kojeg sam nekada imala potpuno je nestao. Usne koje mjesec dana nisu dodirnule njegove I imaju ogromnu želju da dotaknem te usne koje su me mnogo puta do sada lagale I prevarile I da ih osjetim na svojima.
Čežnja za njim nije nestala..sada je jača I svakom sekundom, minutom, satom, nedostaje mi toliko da ...mogu slobodno zaplakati. Zatvaram oči I lijeno ih otvaram. Znam samo da su mi oči raširene od zbunjenosti I šoka.Gledam Harryevo lice iza mojih leđa.

Harry stoji naslonjen na sama vrata I promatra me. Promatram njegov odraz na ogledalu I ne mogu se pomaknuti sa mjestu. Kako? Kako je ušao ovdje..? Nisam ni vidjela da je netko otvorio vrata od kupaonice..nisam ga uopće čula. Ovaj Harry je neprepoznatljiv. Kosa mu je prerasla, uopće se ne brine za njen izgled. Pustio je bradu I na sebi ima isparanu crnu majicu kao I hlače koje mu se slažu sa tim. Znam samo da drhtim dok promatram tog lijepog dečka koji mi je upropastio život sa svojim lažima.
“Što radiš ovdje..kako si uopće ušao..?” - glas mi je tih dok se mješa sa suzama. Ne mogu shvatiti kako je ovdje uopće ušao. Kunem se da sam zaključala vrata za sobom.
“Uništila si me Elena...pogledaj što si mi napravila..” - glas mu je hladan, jeziv..mračan. Svaku riječ koju izgovori zaledi svaki dio mene...Nešto se dogodilo sa njim..? Zašto brineš Elena..sjeti se da te je uništio..
Okrećem se automatski prema njemu, dok on I dalje stoji kao da je zaljepljen na samim vratima.
“Ja...”
“Mislio sam da si prava Elena, mislio sam da ću uz tebe biti pravi ja, onaj Harry koji sam bio prije svih onih sranja. Ali sam totalno pogrješio. Otišla si od mene kada si mi bila najpotrebnija..”
“Ja sam kriva..?”
“Ti..ti si kriva za ovo što mi se događa. Pogledaj me? Pogledaj što si učinila od mene...” - govori kroza zube dok podiže ruku prema mojem smjeru. Stiska je od bijesa koji izlazi od njega. Strah me, znam samo da je ovaj Harry neko njegovo 30 lice koje još nisam imala priliku vidjeti.
“Ti si taj koji je sve uništio..Nemoj da počnem nabrajati sve pogreške koje si napravio..” -sada ja govorim kroza zube a glas mi je pun drhtanja.
“Zar je pogreška bila ta što sam te prokleto zavolio? Što sam zavolio po prvi put djevojku koja to nije zaslužila..?”
“Nikad nisam ni htjela da me zavoliš...ti si bio taj koji je prvi priznao svoje osjećaje. Nisam htjela da me voliš Harry. Ljubav nije ono što smo trebali..”. 
“Onda mi kaži što nam treba..daj mi nešto da shvatim da nisi prava djevojka za mene..” - približava se toliko da mogu osjetiti u nosnicama ogromnu količinu alkohola I znoja. Imam neki čudan, glup osjećaj da se ovaj dečko koji je uvijek dobro mirisao nije se tuširao danima. Ne mogu prepoznati čovjeka koji je uvijek brinuo za svoj izgled. Sada mi je bliže, toliko da vidim krv između njegovih prsti.
Krv?
“Harry zašto imaš krv na rukama..” - širim oči dok promatram mnogo sasušene krvi na njegovim prstima I ruci. No on ništa ne odgovara, tek kada svoju ruku stavlja na moj lakat I poteže me. Shvaćam da ne mogu osjetiti njegov dodir da Harry nestaje..da je ovo sve samo moja halucinacija . Halucinacija u kojoj razgovaram sa Harryem...halucinacija u kojoj sam na putu bliže onom mjestu gdje se nalazi njegova majka...
Što da radim od svojeg života...što da napravim ali da ovaj put to bude ispravno?

Harry's P.O.V.

...nakon mjesec dana..

“Styles, tvoja je iduća borba..jeli to u redu?” 

Mašem rukom potvrđujući Joshove riječi. Ulična borba je mjesto koje me znalo opustiti. Koliko god sam volio udarati satima po svojoj vreći I izbacivati lošu energiju iz mene..to nije bilo dovoljno. Svakih tjedan dana imam par borbi I izbacivam sve ono loše u sebi koje se danima nakuplja. Znam da će mi ovo pomoći I da ću se opustiti. Samo trebam kontrolu to je sve.
“Styles nisi se ni oporavio od one prošle I već se pripremaš za iduću..?” Liam mi govori iza leđa, u trenutku kada skidam majicu sa sebe. Liam je ustvari bio jedina osoba koja je bila uz mene, iako mu ne mogu oprostiti činjenicu da je Elenu poljubio...ali nakon nekog vremena I to sam prebolio koliko god bilo užasno.
“Da li je sve spremno za večeras.?.” - pitam ga, sjetivši se da priprema neki tulum u podrumu I da je nabrijan za tu zabavu već dobrih tjedan dana.
“Aha..pivo je spremno. Zayn je obećao da će pozvati ekipu sa faksa ..” - Liam mi odgovara I usput se smije, kao I ja ..Svaki put kada izgovorimo na glas da Zayn ide na fakultet odvalimo obojica od smijeha. Uopće ne shvaćamo zašto ta budala ide na politiku I svoje vrijeme gubi na duga predavanja koja ima svaki dan.
Totalni kreten.
Josh mi daje znak rukom da je protivnik spreman I da još falim ja. Slušam Liama kako iza mojih leđa govori “Sretno” I ulazim u ring. Zašto su svaki put moji protivnici neki ćelavci u kojih se tijelo ne može prepoznati od milijune tetovaža koje imaju po sebi? Znam samo da sam spreman I dok navlačim rukavice na sebe I sudac nam daje znak da počnemo. Ja ne mogu početi.

Vidim je! Iza mnoštva ljudi...Elena stoji sakrivena ispod kapuljače, te pjegice koje ima na nosu, te oči, njena kosa koja pada iz kapuljače. Promatra me? Elena je ovdje..?

“Styles, pokreni se sa mjesta. Koji kurac izvodiš..?” - netko govori, ali ništa ne vidim osim nje..Spušta pogled u pod I tek kada sam bacio rukavice na pod I odlučio da preskočim ring I spremim je u svoj zagrljaj. Shvaćam da to nije ona. Ta ista djevojka skida kapuljaču sa glave I shvaćam da to nije Elena. Koji kurac sam mislio? 
“Hej jesi dobro Harry..?” - Liam me pita. Tek kada sam došao malo k sebi, shvatio sam da ljudi okolo gledaju u mene I čude se.Takva je tišina između nas I čekaju me da započnem sa borbom.
“Ovaj...”
“I ja sam mislio.Liči na Elenu, zar ne?” - Liam tiho govori u moje uho. I ima pravo. Toliko joj liči...ali nije ona. 
“Mislio sam da je ona..”
“Trebaš napraviti ono što ti je naređeno. Daj joj prostora, siguran sam da I ona pati cijelo ovo vrijeme. Ali treba joj prostora , ako razmisli dobro..možda se vrati..”
“Ona se neće vratiti Liam..Ti nemaš pojma koliko je ona tvrdoglava.” objašnjavam mu. Mjesec dana bez nje je nešto što sam jedva preživio. No znao sam da joj je potreban prostor. Nestrpljivo sam čekao sve ovo vrijeme da se možda predomisli, da dođe u onaj jebeni podrum, da me nazove..da razgovara sa mnom na neki način. Želio sam je pitati kako je? Što osjeća trenutno, da li me još mrzi? Ali tako je daleko.. Iako smo u istom gradu, djelimo isti zrak...daleko je. Nisam siguran da li će se više ikada vratiti. Bar da se svađamo...njena slika na mobitelu je jedino što me držalo ka životu. Ali ta slika nije ono što želim. Trebam je uživo vidjeti. Želim je zagrliti, šaptati joj koliko mi nedostaje, koliko je volim...
Učinit ću ono što planiram cijelo ovo vrijeme. Učinit ću to. U to sam siguran.

Elena P.OV's

“Hoćeš da te nosim na leđima do vrata” - Aaron I ja izlazimo iz njegovog auta I oboje umiremo od smijeha. Pričao mi je neke viceve da me bar malo oporavi od tmurnog I depresivnog ponašanja . Aaron nema pojma ispričati vic, tako da se trenutno smijem na to kako su loše ispali.
“Kakva leđa..?”
“Samo se popenji na leđa I nosim te do vrata..znaš one naše igre prije..” - govori mi nakon čega pokušam doći do zraka od smijeha. Imali smo glupu igru prije par godina. Uvijek bi me nosio na leđima do vrata kada bi se napila, jer sam bila previše pijana da bi hodala.
“Ali sad nisam pijana..”
“Ajde Elena, ne ljuti me..” - taj plavokosi dečko me gleda namrgođeno I okreće mi leđa da se popnem. Pod rukama osjećam tvrde bicepse I shvaćam da se ne miče iz teretane. U posljednjih mjesec dana teretana mu je drugi dom. Oboje se smijemo dok me nespretno nosi na leđima I spušta do samih vrata. Vadim ključ iz torbe I tek kada sam stavila ključ u bravu shvatila sam da su vrata otključana.
“Zar je netko kod kuće..?”
“Ne bi trebali biti. Roditelji su na putu do sutra..” 
“Možda je netko zaboravio zaključati..” Aaron odgovara. Samo sam mahnula rukom I otvorila vrata, dajući mu znak rukom da uđe prvi. Bacila sam torbu na fotelju I uputila se sa njim u kuhinju. Otvaram hladnjak I grabim sok u tetrapaku. Otvaram ladicu I grabim čips I to sve bacam na kuhinjski stol dok Aaron sjeda na stolicu I promatra moje pokrete.
“Izgledaš sretno Elena..” - govori mi . Tek kada sam otvorila čips koji je proizveo ogromnu buku. Strpala sam par listova u usta I počela govoriti punih usta.
“Tvoji vicevi su smješni.” smijem se. 
“Samo se ti rugaj sa mnom..imaš kakvu igru da igramo? Možda domino ili nešto..baš mi se igra..”
“Umm domino nemam, možda čovječe ne ljuti se..?”
“Ozbiljno? Izgledam li ti ja ko da igram čovječe?” - sad se on meni ruga I oboje se smijemo. Sigurna sam da nemam domino, ta mi je igra uvijek bila bezvezna.
“Imam karte, hoćeš da ih donesem..?” Aaron klima glavom I strpava čips u usta. Ova je valjda neka terapija koju mi je preporučila moja psihijatrica. Što više boravka na svježem zraku, druženje sa prijateljima I dobar odnos sa roditeljima. Pričala sam joj o većini stvari. Naglasila sam kako su roditelji možda I krivi za sve ovo što se događalo. No nije se složila sa tim. Branila je roditelje, govoreći mi da mi oni žele samo dobro. Ali ona ustvari nema pojma kakvi su moji roditelji.

Polagano idem stepenicama I još na licu imam onaj ludi osmijeh kojega mi je proizveo Aaron sa lošim vicevima koje mi je ispričao putem. Rukama mi poseže sa ključanicom I slušam kako vrata tiho škripe dok ih otvaram. Kreven je sređen, stvari su na mjestu .Stojim na sred sobe I razmišljam gdje sam stavila te karte jer ih mjesecima nisam igrala . Taman da se pokrenem sa mjesta. Slušam kako vrata nastavljaju škripati iza mojih leđa. Moguće da je negdje otvoren prozor I vjetar proizvodi škripanje. Ali tek kada sam začula kako se zaključavaju vrata. Sledila sam se na mjestu. Trebalo mi je dobrih par sekundi da se okrenem.
“Da li on utječe dobro na tebe Elena? Samo mi kaži istinu..”

Stojim ukopana na mjestu I još ne mogu prepoznati da li je glas stvaran. No način na koji priča, način na koji čvrsto drži ključ u ruci. Ovaj Harry pored mene nije halucinacija. Stvaran je, prelijep I te zelene oči koje nisam vidjela mjesec dana prokleto mi nedostaju. Znam da su mi usta u nekom polu šoku I nisam sigurna da li mogu izgovoriti niti jednu riječ. Harry drži pogled zaključan na meni pa nakon par trenutaka nastavlja.
“Da li si sretna sa njim? Da li te on usrećuje Elena Davis? Samo mi to kaži. Bit ću miran ako čujem te riječi iz tvojih usta..”
On priča o Aaronu?
“Ne bi trebao biti ovdje..”
“Samo mi odgovori da prestanem brinuti. Imaš li sa njim ono što ti ja nisam mogao dati? Ako imaš I ako si sretna otići ću od tebe. Ovaj put zauvijek..negdje daleko I nećemo se sresti više nikad..”
“Zašto to ne napraviš I bez toga? Mislim da je najbolje da odeš odavde. Ti I ja nismo dobri jedno za drugo. Toga si I sam svjestan..” -srce mi se razlama od svake riječi koju izgovaram. Koliko god bila ljuta na njega, mogu priznati da sam sa njim prava ja. Bez glume..sa njim sam na mjestu. 
“Jesam li..?” - pita.
“Pa vidiš I sam da ne utječemo dobro jedno na drugo. Toliko laži nas je ubilo Harry. Sve one stvari koje su se događale. Zar ti misliš da sam ja toliko naivna da ti oprostim? Pa dovraga skoro sam bila prodana, pratio si me cijelo vrijeme. Poznavao me, skrivao mi to. Sad ti meni reci..da li bi ti oprostio osobi koja ti je napravila ono što si ti meni..?” 
Obrve su mi skupljene od tuge koju proizvodim. Tako sam krhka pored njega, slomljena u milijun komadića. Kada ću se opet sastaviti.Kada ću opet biti na mjestu. Tek kada je spustio pogled na svoje cipele I pomalo lijeno vrati pogled na mene primjećujem kako otvara usta I odgovara “Ne bi oprostio Elena” - odgovor mu je iskren I kratak.
I mislila sam. Tko je toliko naivan da oprosti ovakve stvari? Možda mu jednom mogu oprostiti, ali više mu ne mogu vjerovati. A to je najgore od svega! Povjerenje se ne može lako vratiti..
“Bolje da otiđeš odavde..Moji roditelji se mogu vratiti svaki tren. Aaron je dolje u kuhinji I ..”
“Taj jebeni kreten koji ti se ulizuje sad kada nema mene..” -prekida me u pola rečenice. Njegova ljubomora u posljednjih mjesec dana se nije promjenila.
“Za razliku od tebe. Aaron je dobar dečko I nikada me nije lagao kao što si ti napravio..” sada mu grubo odgovaram I koliko god vidim očaj na njegovom licu nije me briga. Dokazat ću da mu se takve stvari ne mogu oprostiti koliko god se kajao .Ako se uopće kaje.
“Ali nije ja.”
I umišljenost je nešto što nije promjenio u ovih mjesec dana.
“On je pažljiv prema meni. Brine se..”
I ja se brinem I ja sam pažljiv El..dokazao sam ti mnogo puta..”
“On me voli..”- nabrajam stvari koje sam prepoznala na Aaronu u ovih mjesec dana.
“Ja te volim više od njega. Nitko te ne može voljeti onako kako ja to radim. Priznaj El da smo ti I ja..” zastaje pa nastavlja. Iako je nesiguran u svoj govor. A njegov očaj me ubija u svaki dio srca.
“Ti I ja jedino funkcioniramo zajedno Elena. Koliko god se svađali, koliko god me mrzila. Bar priznaj da si lijepe stvari doživjela jedino sa mnom.Da sam ti dao mnogo toga . Da si prva djevojka koja ima moje srce. Da sam prokleto tvoj I da me imaš El. Oduvijek si me imala..”
“To nije dovoljno..” govorim mu, iskreno iz srca. Ponekad voljeti neku osobu nije dovoljno. Stvari su kompliciranije I ne sastoje se samo od ljubavi I voljenja. Ono što Harry I ja nemamo je povjerenje. Kako mogu opet vjerovati čovjeku nakon milijun laži?
“Što onda trebam napraviti ispravno? Učinit ću sve Elena da opet budeš moja, da budeš sa mnom..da budemo onaj ludi Team Helena.što je sa onim protiv svijeta”? - sad me on pita, čvrsto.
Ma kako se usuđuje opet mi govoriti da budem sa njim.
“To si ti izmislio..ti I ja se ne možemo boriti protiv svijeta. Jedino što radimo cijelo vrijeme jest da se borimo protiv tvojih laži koje se svaki dan nagomilavaju..” pomičem se par koraka unazad I I nakon par trenutaka oboje slušamo kucanje na vratima. “..Elena jesi pronašla karte za igranje..”? - Aaron me pita sa drugog kraja vrata. A Harryev pogled automatski traži moj, dajući mi znak očima I prstom da ostanem ovdje. Zašto bi ga poslušala? Ni on mene nije u ničemu slušao..
“Aha. Stižem za minutu. Pričekaj me dolje..” govorim mu dok mi pogled točno stoji na Harryevom. Slušam Aaronov hod kako se udaljava I tek kada sam bila sigurna da je otišao kao iz topa izgovaram. Bez straha što će on na to reći. Nije me briga. Moja laž će donijeti nevolju, ili će zauvijek otići kao što je rekao. Ali to je jedino rješenje da me prestane slijediti da se prestane nadati da ću mu oprostiti.
“...Sretna sam sa njim Harry. Usrećuje me. U ovim mjesec dana sam shvatila da sam uvijek imala neke osjećaje prema njemu. Ti nisi taj. Sve je bilo pogreška..trebamo zaboraviti što se dogodilo između nas I okrenuti novu stranicu u našim životima..” lažem svaku jebenu riječ. Gluma mi I dalje dominira. Ona je jedina koja me još nije iznevjerila. Harry se naglo odmiče sa vrata I dolazi mi u susret. Sve je bliže. Stavlja ruku na moju glavu I jedino što u tom trenutku osjećam su njegove usne na mojima. Režu me kao I svaka njegova riječ koju mi je rekao. Ruke mu nježno šetaju kroz moju kosu. A strast I želja za njim u ovih mjesec dana nije prestala. Čak je I veća.
..”Zašto mi tvoje usne govore drugačije?..” - šapće mi na vrh usana.

TROUBLE ! by Valentina B.Where stories live. Discover now