TROUBLE ! by Valentina B.

TROUBLE (Episoda 102) - SEASON 2 - THE END

Riječ od 5 slova, riječ koja mi se uvijek vrti u glavi kada se pronađem u problemima. Bijeg. Jedina riječ koja me može spasiti od svega. Riječ koja me može spasiti od nevolja po ko zna koji put. Niti ne razmišljam o drugim stvarima, možda o činjenici da će Harry poluditi kada pronađe praznu sobu i shvati da sam pobjegla od njega po ko zna koji put.
U ovom trenutku mi ništa nije bitno. Još i dalje drhtavih ruka spremam kutijicu natrag na krevet i one slike koje su u meni probudile riječ bijeg. Prvo slušam kako Harry psuje i mrmlja u kupaonici jer ne može pronaći prsten i daje mi dovoljno vremena i prostora da nestanem bez traga odavde. Uzimam torbicu i štikle u ruke i izlazim iz stana.
Pronalazim se u zgradi i užurbano razmišljam što da radim. Lift ili stepenice kojih ima previše. Ipak se odlučujem za lift pa samu sebe pronalazim kako drhtavih ruku pritiskam pucu na lifu i čekam da se broj katova smanji i dođe do onoga broja na kojemu sam ja.
Lift pišti i ja isti trenutak ulazim unutra. Niti ne mogu pogledati sebe u ogledalo, jer ako to uradim..pronaći su jednu izdajicu, jednu kukavicu koja bježi od dečka kojemu daje lažne nade. Od dečka koji je uradio toliko toga i dobrog i lošeg.
Ali u meni nažalost prevladava, dominira ta njegova loša strana i ne mogu je izbrisati.
Već sam na dobrom putu za izaći vani, otvaram vrata od zgrade i na moju nesreću ogroman pljusak popraćen sa olujom pada točno po meni.
I ja se pronalazim mokra do kože. Svaka kap kiše pronalazi se na mojoj kosi i odjeći i psujem sve redom
Psujem jer sam u ovom odvratnom Londonu u kojemu stalno pada kiša, psujem jer nemam izlaza i psujem jer sam jedna obična kučka. Ta to si Elena. Elena Davis ona neustrašljiva djevojka, djevojka koja nema straha za ništa..sada bježi od čovjeka koji može biti njena dobra budućnost. Ali ta prošlost, ta jebena prošlost je nešto što me stalno zaustavlja i ..koliko god govorila sebi mogu. Jednostavno ne mogu.
"Elena"
Čujem svoje ime i hrapavi, prestrašeni glas koji doziva moje ime i okrećem se prema zgradi.Vidim ga kroz staklo kako se spušta niz stepenice i taman da pobjegnem negdje..automobil mi svira i primorena sam da pričekam da on prođe. Ali to traje previše, toliko da Harry otvara vrata i pokušava doći do zraka kada mi se približava.
"Elena, što se dogodilo?" pita me a ja pokušavam pretrčati cestu i pobjeći mu, ali njegova ruka pronalazi moj lakat i povlači me prema njemu.
Ne mogu ga ni pogledati u oči, ali jedino što vidim u trenutku je kako njegova sada mokra majica se zaljepljuje uz tijelo i kapljice vode mu klize sve do kraja ruke.
"Isuse Kriste. Prehladit ćemo se oboje, daj ulazi unutra" opet me povlači ali ja čvrsto stojim na mjestu nogama i ne želim se pomaknuti.
"Molim te, samo me pusti. Harry samo to tražim od tebe. Pusti me" ponavljam riječi 'pusti me' ali nikako ne dolaze do njega. 
Psuje, pa me povlači
"Jebote Elena. Prehladit ćeš se ovdje. Nema šanse da te pustim vidiš kakvo je vrijeme.Daj idemo unutra, vratit ćemo se natrag u stan i dati ću ti nešto svoje odjeće. Zašto si uopće otišla?" pita.
"Da li ti mene čuješ, kvragu" napokon si dajem hrabrosti da ga pogledam i gurnem u istom trenutku.
Harry nekako nespretno se pomiče prema natrag i meni daje dovoljno prostora da napokon otiđem. Tek kada sam ga pogledala i primjetila kako je mokar do kože isto kao i ja, srce me je zaboljelo.
Gleda u mene tako tužno, tako preplašeno i nema pojma što se događa.Ali kada sam primjetila kutijicu u ruci , shvatila sam da on ustvari zna. Vidio je one slike, zna zašto sam otišla.
"Žao mi je što si vidjela slike Elena. Najmanje sam želio da ti ono vidiš. Kunem ti se da sam želio zapaliti ih kada sam ih dobio, ali nisam stigao. Jednostavno nisam razmišljao o njima. Jebeno mi je žao djevojčice. Nemaš pojma koliko mi je žao što si ono morala vidjeti" tek kada sam zakoračala par koraka naprijed sa namjerom da odem, zastavljam se.
Hrabrosti mi treba. To je sve što mi je potrebno u ovom trenutku.
"Mislila sam da mogu Harry, da jednostavno mogu zaboraviti na sve, pobjeći sa tobom, udati se..stvoriti budućnost sa osobom koju volim. Ali jebeno nisam hrabra za takvo nešto. Moram otići odavde, ali sama" gledam u njega na trenutak i onda samo spuštam pogled prema dolje. Kiša ne prestaje padati po nama dvoje.
"Da li je to zbog slika?"
"Jedan od razloga. Nema šanse da ..ne mogu jednostavno. Trebaš pronaći neku drugu koja će biti dovoljno hrabra da ne pobjegne od tebe. Ja nisam ta Harry. Vidiš da nikada nisam bila ta koja može biti sa tobom nakon što znam što si ..." ne mogu izgovoriti do kraja.
"Slobodno izgovori Elena" hrabri me, ali jednostavno ne mogu. Ne želim ga uvrijediti, iako mislim da sam ga ovim bijegom uvrijedila i previše.
"Neću"
"Izgovori koliko ti se gadim nakon svega. Slobodno to izgovori"
"Hej" upozoravam "Nikada nisam rekla da mi se gadiš. Jednostavno nisam hrabra da samo tako pređem preko svega" govorim mu.
"Ti si najhrabrija osoba koju sam upoznao u svom životu. Čak si hrabrija od mene..pored tebe sam obična kukavica Elena. Zašto me lažeš.Zašto jednostavno ne kažeš da ti se gadim"
"Jer mi se ne gadiš" isti trenutak govorim i zaista mislim. "Samo nisam hrabra" opet ponavljam i pronalazim sebe kako me oči počinju peckati. Ma samo ako zaplačem ovdje, neću si to sebi oprostiti nikada.
"Moraš mi dopustiti da odem odavde, da odem od tebe..da jednostavno nestanem. Trebamo svatko svoj put. Mislim da je to jednostavno najbolje rješenje, ikad"
Već vidim kako maše glavom i ljuti se zbog svega. Kiša ne prestaje padati a moje oči se pune suzama. Bar nešto dobro u svemu, jest da neće prepoznati da plačem zbog kiše i mokrog lica.
"Jedina osoba sa kojom ćeš odavde otići zauvijek sam ja. Samo ja ću otići sa tobom, prebrodit ćemo ovo i smirit ćeš se El. Nema šanse da te pustim. Nema šanse da to uradim dok u ruci držim ovaj jebeni prsten i dok ću te zaprositi na pravi način"
Koliko god padala hladna kiša po nama..uopće mi nije hladno, čak mi je i previše vruće, zagušljivo, osjećam se kao riba na suhom i želim zrak..ali ne dobivam ga.
Harry pada na koljena pored mene i prije nego što sam uspjela shvatiti što točno radi..vidim suze u njegovim očima. Gleda točno u mene a oči mu se suze.
Neće valjda plakati?
Isuse Kriste, ne želim ga vidjeti uplakanog ovdje. Ne želim to. To je najmanje što želim od svega.
"Nemoj Harry. Da se nisi usudio plakati" preklinjem ga ali to ne ulazi u njegovu glavu.
"Vidiš što mi radiš..pogledaj koliko patim zbog tebe, koliko te volim, koliko ne želim da odeš od mene. Pogledaj što mi radiš Elena? Nikada nisam plakao zbog neke djevojke, a zbog tebe sam spreman okrenuti svijet naopačke. Da li ti vidiš što si mi napravila. Natjerala si me da se zaljubim u tebe, da te toliko zavolim i onda..kada mislim da ćemo biti napokon sretni, da ćemo pobjeći odavde. Oženiti se u Las Vegasu. Ti pobjegneš. Zašto mi daješ lažne nade El?"
"Nemoj plakati. Molim te, nemoj plakat" ja nastavljam ponavljati i pokušavam izbrisati sliku uplakanog Harrya iz glave.
"Mi nismo dobri jedno za drugo. Kako to ne shvaćaš? Ti i ja smo dvije nevolje i nevolje nikada nisu mogle zajedno funkcionirati. Koliko god pokušavali postići nešto..jednostavno ne možemo" objašnjavam.
"Problem je što ti ne želiš da ti i ja funkcioniramo. Možemo uspjeti i više nego što misliš. Ali ti se ne želiš truditi. Ne želiš se truditi za nas dvoje" okrivljuje me i na neki način se slažem sa njim.
"Dobro" gledam u njega "Imaš pravo, ne želim se truditi za nas dvoje. Jer mislim da se nemam za što tr...."
*
*
*
.....
*
"Hej, Hej mlada damo to uopće nije točno bilo. Zašto lažeš Helen?" prekinuta sam u pola priče i sada zbog Harrya koji je vjerojatno prisluškivao naš razgovor nisam uspjela doći do trenutka kada sam zauvijek pobjegla.
Harry ulazi u dnevni boravak i pridružuje se nama dvije. Helen zijeva i počinjem misliti da joj ova priča prelazi u dosadu. Toliko toga sam napričala, toliko gluposti da uopće nisam sigurna da li me ova djevojčica uspjela sve shvatiti.
"Prisluškivao si?" pitam ga.
I čujem kako Helen mrmlja ' I mislila sam da si lagala'
"Hej, čula sam to" opominjem je a ona koluta očima
Zar tako loše lažem? Dovraga, samo sam željela pomoći našoj kćeri da ne pronađe nekog kretena kao što sam pronašla ja. Jer ako joj se dogodi nešto slično kao i meni..nema joj izlaza. Nikad.
"Morao sam upasti u trenutku kada si rekla da sam plakao. Ti jako dobro znaš da nisam. Zašto me želiš ocrniti ispred Helen?"
Cijeli u fazonu zadirkivanja i smijeha sjeda pored mene na fotelju i gleda u Helen. 
"Zar moram slušati još i tvoju priču Harry?" djevojčica ga pita a ja se ne mogu prestati smijati činjenici da nas vlastita kćer naziva imenima.
Ponaša se točno onako kako sam se i ja pronašla dok sam bila mlađa.I dan danas svog oca nazovem Nicholas ili ponekad spomenem Danielle.
Helen uskoro puni 7 godina i kunem se da je ta mala toliko pametna da smo Harry i ja čista Nula pored nje. On i ja držimo titulu najgorih roditelja na kugli zemaljskoj i 7 godina nam to ide jako dobro.
"Bar ću ti ispričati istinu. Tvoja mama me samo pokušava ocrniti pred tobom" pravda se.
"Uopće mi to nije bio cilj. Željela sam joj ispričati kako su nevolje loše i da na kraju ne .." češkam se po nosu dok smišljam novu laž. Toliko laži sam ispričala da ih se uopće ni ne sjećam.
"I da na kraju što?" Harry pita.
Helen zijeva. Naše prepucavanje joj je dosadno.
"Da joj se ne dogodi ono što se dogodilo nama dvoje" objašnjavam.
"Da joj se ne dogodi da napokon pronađe nekoga sa kim će biti sretna? Jer koliko se ja sjećam ti i ja smo jedino bili sretni jedno sa drugim, zar ne?"
Ima pravo. Osjećam grižnju savjesti zbog moje priče koja uopće nije ispričana na dobar način, priče u kojoj sam toliko toga slagala da se uopće ne sjećam detalja.
"Mislila sam.." samo podižem ramena prema gore i nekako namještam nevino lice. Harry me povlači prema sebi i ja naslanjam glavu na njegovo rame "Jesi bar preskočila prljave stvari između nas dvoje?" šapće mi.
Klimam glavom "I da se slučajno nisi usudio ispričati joj takvo nešto" upozoravam ga. 
"Sada ću ti ja ispričati bolju priču Helen" obraće se djevojčici.
*
*
....
prije 7 godina
*
*
....
Harry P.O.V's

Prokletog prstena nema nigdje. Uopće se ni ne sjećam kada sam ga vidio zadnji put. Neko vrijeme mi je bio u džepu od jakne, ali tu jaknu sam davno odnio na kemijsko čišćenje, tako da postoji mogućnost da sam izvadio prsten i negdje ga spremio. Ništa od kupaonice, izlazim vani i odjednom postajem zamrznuti kip. Elena sjedi na mojem krevetu, u jednoj ruci stiska kutijicu a u drugoj drži slike..one slike koje ja nisam..dovraga.
Želim joj nešto reći, ali ne mogu. Glas mi je zamrznut a riječi uopće ne mogu iz mene, koliko god se trudio. Koji sam ja jebeni idiot, toliko sam bio zaposlen ovih mjeseci da uopće nisam stigao zapaliti svaki dokaz koji sam dobio od Anastasie i mislim da mi to nije bio pametan izbor. Policija je mogla u svako doba pokucati na ova vrata i nikada lakše ne bi pronašli dokaze protiv mene. A sada..moja djevojčica gleda cijelu moju prošlost na slikama.
"Žao mi je što si to vidjela" govorim joj, ali nisam siguran da me uopće sluša. I dalje gleda u jedno te istu sliku i ja jednostavno poželim..prokleto vratiti vrijeme i zapaliti svaki jebeni dokaz. Stvarno moram ukvariti sve što postoji između nas.
"Zašto ovo nisi .." podiže pogled prema meni i mogu se zakleti da joj u očima vidim suze. Elena Davis je osoba koja vrlo rjetko plače, možda jedino kada se dogodi nešto važno u njenom životu, inače nikada nije bila tip osobe koja bi plakala za nešto.
A sada..oči joj se pune suzama i znam točno njene misli u glavi.
"Znam. Trebao sam zapaliti te slike ali nisam stigao. Mrzim trenutno što si to vidjela" približavam joj se a ona nastavlja gledati slike, ja odlučujem da ih jednostavno moram uzeti iz njene ruke. Pa to i radim.
"Reci mi što sada misliš El? Ljutiš se, zar ne? Znam da nije lijepo da ovo vidiš..najmanje sam želio da ti vidiš ovo"
Sjedam pored nje na krevet i stavljam slike iza mojih leđa. Ne želim da ih gledam ni ja, najmanje ona.
"Strpao si ih u istu ladicu kao i prsten. To definitivno nije lijepo" odgovara a mene srce počinje boljeti i gušiti u isto vrijeme.
Jebiga. Čovjek sam od krvi i mesa, čovjek koji neprestalno grješi i koliko god se želio izvući..uvijek uradim nešto pogrešno.
"Znam"na kratko odgovaram "Uopće nisam razmišljao gdje što stavljam. Žao mi je što si vidjela to Elena. Jebeno mi je žao"
"Prestani se ispričavati" opominje me. Trenutno na licu nema niti kakvu reakciju, možda samo malo zabrinutosti i te oči..i te njene prokleto lijepe oči koje svaki trenom se pune suzama. Neću da plače, pogotovo ne zbog ove situacije.
Rješit ćemo to. Hoćemo. Uvijek smo probleme rješavali.
"Što ti je bilo u glavi kada si ih vidjela. Molim te kaži mi?" tiho je pitam a ona se spušta na krevet i leži na leđima, promatra jednu točku na plafonu. Uopće ne želi pogledati u mene.
"Bijeg. Željela sam pobjeći od tebe"
Srce mi toliko lupa da ne čujem svoje misli. "Ali nećeš, zar ne? Nema šanse da bi ti dopustio da pobjegneš Elena. Više ne. Tražio bi te i molio sve dok se ne predomisliš. To znaš i sama" Naslanja jednu ruku na moj jastuk i točno mogu primjetiti kako u njoj stiska kutijicu u kojoj je prsten. Nisam siguran da li je uopće uspjela vidjeti. Ali jedino što mi se sada vrti u glavi jest slika prstena na njenoj ruci.
"El. Hoćeš otvoriti kutijicu?" pitam je. Radim isto kao i ona. Spuštam se leđima na krevet i ležim pored nje.
"Strah me što ću vidjeti u njoj" kratko se smije a moje se srce nastavlja ispunjati svom tom ljubavlju koju osjećam prema ovoj djevojčici pored mene.
"Običan prsten, ljubavi. Ništa više osim prstena, obećavam ti" potičem je da otvori, ali kada sam primjetio da uopće ne želi, naginjem se preko nje i uzimam kutijicu iz njene ruke. Nije uopće ni reagirala , samo je zatreptala par puta kada sam joj stavio istu tu kutijicu na trbuh i naredio joj da otvori.
Otvara kutijicu i naslanja se laktom na krevet, drugom vadi prsten iz kutije i smije se "Ovo je tvoj prsten, zar ne?" zatečena je.
Moj prsten koja sam godinama nosio na ruci, samo sam ga želio smanjiti, odveo sam Gemmu sa sobom i pomoću njenog prsta izmjerio prsten kojega su smanjili. Želio sam nešto drugačiji, nisam želio kupiti samo taj običan prsten kao što su radili sve, želio sam nešto originalno, nešto drugačije. El i ja oduvijek smo bili drugačiji u mnogo stvari.
Zašto ne bi i sada?
Objašnjavam joj to isto a ona odmjerava moj prsten, koji je sada njen..samo ga treba staviti na prst. Napokon ga uvlači na svoj prst i ja se ne mogu prestati smijati, činjenici da moja djevojčica pristaje na sve sa mnom. Pristaje na brak, na Las Vegas, na budućnost.
Isuse Kriste djelit ću budućnost sa njom. Sa djevojkom koju sam upoznao na jedan loš ,drugačiji i opasniji način. Naše upoznavanje, susret..otmica doveli su do toga da sam se prokleto zaljubio, zavolio prvi put u životu. I sada?! I sada ću je jebeno oženiti, učiniti mojom i najvažnije od svega nikada ju neću prestati voljeti. Nikada!
"Sviđa ti se?" pitam je. A ona pomalo zabrinuto odmjerava prsten pa se podiže stražnjicom na krevet. Koji joj je sada vrag?
"Ne znam ni što ću odjenuti Harry. Što uopće ljudi odjenu kada se vjenčaju u Las Vegasu?" pita me tako zabrinuto da je poželim snažno zagrliti i reći joj da može slobodno doći naga. Oženit ćemo se goli, briga nas. I tako smo i previše ludih stvari napravili. Jedno golo vjenčanje bila bi svjetska novost.
"Što bi odjenula Elena Davis?" pitam je pa se i ja podižem prema njoj. Ta mala vještica je zabrinuta i to mi je najdraže od svega. Rjetko je zabrinuta, a to je dobra stvar. Znači da brine. Brine za mene, za naše vjenčanje. To je sve što želim.
"Kožne hlače, kožnu jaknu i crne marte" gleda u mene "To bi odjenula Elena Davis"
Smijem se
"Onda to odjeni" isti trenutak joj odgovaram.
Šokirana je "Na naše vjenčanje bi odjenula to? Zar ljudi ne oblače vjenčanice i sva ona bijela čuda na sebe?" oboje se smijemo 
"Baby to je Las Vegas. Tamo je sve drugačije. Koliko sam vidio na televiziji ili čitao u novinama. Ljudi dolaze obučeni kako žele. I ja ću odjenuti ono što želim..također i ti to uradi.."
"Znači kožne hlače i jaknu?" pita me.
Klimam glavom. "Ali sa jednim pravilom" ja isti trenutak odgovaram i ona u trenutku kada prevrće očima na moje pravilo ja je vraćam natrag na krevet i penjem se na nju, ne dopustivši joj nigdje da mi pobjegne. Kosa joj se raspršuje po madracu a haljina uzdiže prema butinama. Opet je želim, iako smo se seksali prije nekoliko minuta, opet imam želju sa njom. Moja želja nikada nije ni prestala.
"Kunem ti se da ako kažeš još jedno retardirano pravilo. Poništavam vjenčanje." prijeti mi. Ljubim joj čelo, pa se spuštam sve do nosa i zastajem na vrhu njenih usana.
"Bez gaćica. Samo to želim" šapćem joj.
Otvara usta u trenutku kada nastavljam "Želim da se vjenčaš za mene bez gaćica. To je moje posljednje pravilo. Uzet ću ti gaćice prije nego što uđemo i spremiti ih u svoj džep. Hoćeš me poslušati?"
Pokušava me odgurnuti rukama, ali ja se još više spuštam na nju i počinjem je gnječiti tijelom, pretežak sam joj, ali dok ne pristane neću se pomaknuti od nje.
"Zašto bi se trebala vjenčati za tebe bez gaćica? To je najužasnije pravilo koje si ikada izrekao"
Slažem se s njom. Imao sam previše pravila i neka su stvarno bila malo previše glupa, ali ovo koje sam joj danas rekao. Iskreno. To je najgluplje pravilo ikad.
"Jesi sigurna da želiš znati?"
Klima glavom "Jer te namjeravam poseksati iza. A što imaš manje odjeće na sebi..prije ću doći do središta" šapćem joj a ona se počinje smijati i odgurnivati me rukama. "Ti si takav gad. Mislim da ću se kajati cijeli život zašto sam pristala na ovo"
Gleda na prsten koji tako dobro pristaje njenoj ruci pa se podiže glavom prema gore i unosi mi se u licu.
"Kunem ti se da ću ti zagorčati život Styles. Imat ćeš pored sebe jednu ludu ženu , znaš li ti kako sam ja luda kada sam u PMS-u? Jesi siguran da me želiš trpiti dok budem krvarila mjesečno? Kada mi budeš trebao kupovati tampone ili kada se budem svađala sa tobom bez razloga.Jesi siguran da želiš to u životu?" pita me.
Ozbiljna je, a ja se smješim. Volim kada mi prijeti, iako zna da od toga nema ništa. Postoji li šansa da ovu malu vješticu ženim 2 puta? Jer ako postoji..učinit ću i to.
"Zašto ne bi želio?" pitam je "Volim svaku manu na tebi Elena. To je valjda i razlog zašto sam se ovako zaljubio u tebe. Volim tvoje mane i želim ih u svojem životu. Želim dijeliti budućnost sa njima" objašnjavam.
"Voliš moje mane?" 
Klima glavom "Najviše na svijetu" govorim istinu. Njene mane su bila prva stvar koju sam zavolio na Eleni. Njena divlja strana i ta jebena tvrdoglavost koja me ponekad znala dovesti do ludila, to je upravo ono..upravo ono što sam prvo zavolio na njoj.
Volim kada je tvrdoglava, luda, divlja, buntovna, kada se dere na mene bez razloga, kada se dere i sa razlogom. Zove me svakakvim nadimcima, govori da me mrzi..hoću to sve čuti iz njenih usta opet i nakon 10 godina i nakon 50 kada se budem budio svaki dan pored nje.Kada budemo starci koji su zajedno 50 godina. Želim da me naziva kretenom i da cijeli život žali što se udala za mene, ali da me voli, da ne može bez mene..baš toliko koliko ne mogu ni ja bez nje.
To je definicija ljubavi. Volimo se, ali to pokazujemo na drugačiji način. Na onaj naš, Davis-Styles način i to je sve što želim u životu.Toliko prokleto želim.
"U redu. Imao si vremena da se predomisliš..ali sada kada ne želiš. Spremna sam ti zagorčati budućnost Styles" opet mi počinje prijetiti a ja je ušutkavam tako da provlačim ruke u njenu haljinu i dodirujem toplo, intimno mjesto između njenih noga.
Zajecala je toliko da mi je trebalo svega jedna sekunda da mi bolno mjesto u boksericama počne pulsirati. Volim kada je vlažna za mene iako je većinu vremena ni ne dodirnem. Prsti nježno masiraju njeno natečeno mjesto i promatram je kako zatvara oči, dok i dalje nastavlja bolno stenjati.
"Da li te boli puno?" pitam je, toliko tiho da se moje šaputanje mješa sa njenim jecanjem. Tako je topla nad prstima i znam da je spremna za mene, baš toliko koliko sam i ja.
Ja sam uvijek spreman za nju. To znaju i zidovi.
"Malo"
"Misliš da li bi mogla..izdržati još jednom?" pitam je.
Klima glavom "Ali moraš biti pažljiviji , okej?" odgovara i ja joj potvrđivam da hoću. Podižem haljinu prema njenom trbuhu, drugom rukom otvaram zip na hlačama, ali kada sam rukom posegnuo sa ladicom u potragu za kondomom. Njena ruka me sprječila.
"Nemoj ih danas koristiti. Možemo to uraditi i bez njih.."
"Ali.." zbunjen sam. "To nije pametno rješenje" objašnjavam. Nikada nije pametno imati seks bez kondoma. A ona i ja smo još tako mladi da nosimo krivicu na leđima.
"U danima sam kada to mogu raditi bez zaštite. Imam još 3 dana tako da..ako sam dobro računula. Mislim da je okej i da se neće ništa dogoditi" objašnjava mi.
"Jesi sigurna?"
"Zar mi ne vjeruješ? Pa valjda znam računati.." odgovara mi. I nakon toga više nisam pitao, raširio sam njene noge, toliko da moj jezik pronađe put u ...
*
*
*
Sadašnjost Elena P.O.V's
..
Harry se previše uživljuje u radnju a ja ga lupam laktovima i naređujem da prestane. Kunem se da se ta mala probudila iz sna kada je prešao na prljavu scenu i nastavio i dalje objašnjavati što mi je radio.
"Harry. Dosta je! Sve si joj rekao..Hej" udaram ga još jednom laktom a on ko da se upravo probudio iz nekog prljavog sna i trenutno mrzi što ga prekidam.
"Fuuj. Nisam valjda tako ja nastala" odjednom Helen govori i točno vidim kako nam se oboje šire zjenice prema njoj.
Super Styles.Sada objašnjavaj svojoj kćeri ili izmišljaj nešto jer ja nisam toliko luda da jednoj sedmogodišnjoj curi pričam o danu kada je došla na svijet.
"Ma ne..to" Harry je izgubljen i odjednom se podiže sa fotelje, pokušava izbjeći temu ali djevojčica ne prestaje. I ona se podiže i hoda iza njega. Da je neka druga situacija i da je ona možda nečija drugo vjerojatno bi se smijala..ali sada sam previše nervozna i ljuta zbog njenih pitanja. Ni ne znam zašto sam joj ovo sve pričala niti Harry.
Nije baš da je našla neku pouku iz ovoga, osim da će jedan dan biti luda baš kao i njeni roditelji.
"Zar si trebao Eleni podići haljinu da ja nastanem?" odjednom ga pita a Harry glasno kašlje toliko da može utišati njeno pitanje. Sada bi se i mogla nasmijati, dok ga gledam tako preplašenog i zbunjenog stvara mi se osmijeh na licu. Volim gledati kada je u zamci i to od male djevojčice koja apsolutno ne zna ništa, osim možda da je nevolja kakvu svijet još nije vidio.
Harry gleda u mene a ja isti trenutak onako puna zlobe govorim "Izvoli. Objasni joj!" pokazujem na nju koja je i više nego znatiželja.
Moguće da je gen 'prljavosti' pokupila od Gospodina Imam Brzi Jezik Styles'
"Mislim da bi ti svoju haljinu trebala držati čvrsto dolje i ne dopuštati nikome da ti je podiže" odjednom on njoj objašnjava a jastuk koji mi se našao pored laktova, leti točno na njegovu glavu. Da li je on normalan?"
"Harry" opominjem ga.
A on onako naivno samo je slegnuo ramenima.
"Možda je i vrijeme da joj objasnimo takve stvari. Ne želim da naša kćer daje okolo"
Bravo. Još jedan jastuk stiže točno na njegovu glavu, on se odmiče i uzima ga sa poda "Što da ne dajem?" Helen pita
Harry gleda u mene i točno vidim onaj osmijeh, onaj iritirajući osmijeh zbog kojega se uvijek zapitam što ja radim sa njim?
"Ruku. Ne smiješ davati okolo svoju ruku."
Kakvu ruku?
"Zašto ne bi trebala davati svoju ruku?" djevočica gleda u ruku i zbunjeno je promatra "Jer postoje zločesti dječaci koji bi je željeli uzeti. Nikada je nikome ne davaj dok ne budeš sigurna da je za to vrijeme"
"Zašto zločesti dječaci žele uzeti moju ruku?" pita ga.
Harry je u zamci. Izmišlja takve gluposti, da samo očekujem iduću koja će izaći iz njegovih usta.
"Jer jednostavno žele..mi uvijek želimo vaše ruke. To je tako" raširuje ruke a ja se počinjem smijati.
Koji je on idiot.
"Da li je Elena ikada dala svoju ruku?" odjednom ga pita. Harry se glasno smije "Samo meni" promatra me "I opet će mi je dati.Uvijek mi daje svoju ruku..ja jednostavno obožavam njenu ruku" liže usnicu i prsa mu se užurbano počinju podizati.
Žalim što nemam još jedan jastuk pod rukom. Stvarno bi ga udarila.
I želim da prestanemo pričati o 'ruci' koja budimo iskreni uopće nije ruka..nego nešto drugo, nešto intimnije i ne želim da Helen to više sluša.
Djevojčica otvara usta da pita još nešto a ja je u dobrom trenutku prekidam "Idi oprati zube Helen i u krevet , odmah"
Koluta očima i onako pomalo ljuta udaram jednom nogom po podu
"Mogu bar gledati televiziju?" pita ali ne gleda u mene. Ima neki čudan način durenja. Uvijek gleda u jednu točku na zidu i ne želi uopće pogledati u mene ni njega.
"Pola sata..i više niti..." ne daje mi da izgovorim do kraja, već čujem kako glasno udara vratima od kuhinje i odlazi gledati televiziju.
*
"Oh!Baby ti si zabrinuta" Harry promatra moje stanje koje je još užasnije od riječi zabrinutost. Kda sam odlučila prije 7 godina da ću roditi kćer, da će ona biti nešto naše—djevojčica koja će nas na neki način povezivati, sa kojom ćemo dijeliti budućnost, tad mi nije palo na pamet da će ta mala ispasti tolika nevolja.
I iskreno. Ne znam se nositi sa tim.
Ne želim da ta mala, jedan dan bude kao nas dvoje.
"I ti bi trebao biti zabrinut Harry" govorim mu.
Naslanjam leđa od tvrdu površinu kuhinjskog stola i on isprepliće moje ruke sa njegovima i naslanja svoje čelo na moje.
"Tko kaže da nisam? I više nego ti El. Znam da je nevolja i znam da misliš da će imati sličan život kao nas dvoje. Ali naš i život i nije tako loš, zar ne?"
"Bio je. Radili smo toliko toga i ne želim da.."
Čujem tiho 'shhh' iz njegovih usta pa sam natjerana da zašutim i dam njemu riječ.
"Zašto misliš da je loše ako Helen jedan dan pronađe nevolju u životu? Ti i ja smo bili nevolje i privlačili smo se i dan danas se privlačimo. Možda joj je to i potrebno. Da jedan dan pronađe nekoga tko će je voljeti i čuvati baš ovako kao što ja radim sa tobom" objašnjava mi.
"To je drugo..Ona nije.."
On zna o čemu ja mislim.
"Ona je ista kao ti. Skoro po svemu. Hrabra je, divlja, ponekad buntovna i pametna. Ta mala će se snaći i ne znam zašto se sada brineš oko toga. Previše je mlada i ima samo 7 godina Elena. Ima vremena da se brineš" objašnjava.
Ali ja i dalje nastavljam tvrdoglavo po svome. Kažu da mama zna najbolje. Ja jako dobro znam da sam loša majka i da ne odgajam kćer kako treba. Toga sam se najviše i bojala sve ovo vrijeme. Ja nisam odgojena na pravi način, ustvari odgojala sam samu sebe, u redu možda sam imala sreće i ispala sam donekle normalna. Ali kako ću znati hoće li Helen ispasti normalna za koju godinu?
Točno znam da sam prije 7 godina rodila nevolju. Kćer koja ima zajedničke gene nas dvoje, Kako se uopće mogu nadati da će ona biti u redu kada odraste
U njoj teče Davis-Styles krv. Biti će i gora nego nas dvoje.
"Volim kada brineš El. Ali nemaš razloga. Možemo mi dvoje protiv nje, zar ne?" šapće mi i smije se. Stavlja dlan na moja leđa i privlači me bliže njemu.
Taj gad svakim danom miriše sve bolje i bolje. Iako smo u kasnim dvadesetim i dalje u nama čuči na neki način ono djetinjasto ponašanje.
Ništa se nije promjenilo godinama. On i dalje priča prljavo, zadirkiva me, svađamo se neprestalno i to većinom zbog gluposti. On i ja smo dvoje djece koji su dobili dijete i ne znaju kako ga odgojiti na pravi način.
Ja sam i dalje ona ludača koja, okej možda više ne želim nevolje u životu, ali svoje ponašanje prema njemu je ostalo isto. Kolutam očima na što god kaže, guram ga od sebe i radim apsolutno svaku stvar koju sam radila prije.
Pokušavam ga izluditi toliko da mi on sam kaže da je bila pogreška što smo se vjenčali u Las Vegasu.Ali i dan danas ne govori.
Biti Gospođa Styles, nositi njegovo prezime, dijeliti budućnost sa njim. Živjeti daleko od Londona. Daleko od svih sa kojima su nas prije povezivali je čudno. Ali lijepo.
Svatko od nas pronašao je svoj život. Grace i Zayn nakon dugo godina zajedno su, žive skupa i ponekad se jave. Alex je otišla u Americu, pronaći svoj san. Ovdje ga nije imala kao ni većina nas.
Aaron, Matt, naši roditelji i ostala ekipa žive svoj život. Istina da se ponekad čujem sa njima i razgovaramo. Uvijek će biti ljudi sa kojima sam na neki način dijelila studenske dane. Možda stvari nisu kao prije, ali su slične.
Imam dvije nevolje u svom životu.
Mog muškarca i djevojčicu. Sretna sam, to je istina. Ali život u braku nije savršen, dok nosiš prsten i okružena si ljudima koje voliš..uvijek postoje problemi.
Ljudi možda misle da ako se vjenčaš jedan dan za osobu koju voliš, da iza toga sve postaje savršeno.
To nije istina.
Takva teorija nije točna. Sama definicija braka nije savršena. Točno se sjećam dana kada sam nazvala oca iz Las Vegasa i rekla mu da sam se vjenčala. Mislim da je u tom trenutku doživio onaj kratkotrajni srčani ali nakon nekoliko se vratio u život.
Znala sam da sam sa diplomom na neki način spašena, da sam samostalna i da mi više ne treba njegova novčana pomoć.Ali na kraju to baš i nije istina.
Iako imam diplomu, radim kao konobarica u obližnjem restoranu i dan danas pokušavam pronaći sebe, pronaći posao koji će mi odgovarati.
Harry je ipak drugačiji. Već par godina je trener boksa i oboje zarađujemo dovoljno za nas troje.
Brak između nas dvoje nije savršen. Čak je i problematičan. Naša djevojčica zbog koje toliko brinem nije savršena. I ona je problematična. Ali volimo je, brinemo za nju i nadamo se da će jedan dan pronaći pravi put. Pronaći osobu sa kojom će biti sretna.A dotad se moramo potruditi on i ja da je izvedemo na pravi put.
Ali neće biti lako.
U ovom životu ništa nije lagano.
"Hej, djevojčice. Stvarno moraš skinuti taj zabrinuti izraz lica" Harry mi maše ispred oči i ja se budim iz svog razmišljanja.
"Skineš..što?" pitam, jer nisam čula što je rekao.
Smije se. Točno onaj osmijeh koji zadirkiva i u kojemu se vrti toliko prljavih stvari.
Pomiče kosu sa mojeg uha i tiho mi šapće "Znaš ti dobro što ja želim da ti skinem" vreo dah mi se spušta točno do gaćica. Taj gad kojega toliko volim i dan danas mi navlaži gaćice. Ništa se nije promjenilo u našem odnosu, seks nam je čak i bolji.Strastveniji. Ponekad mi čvrsto drži ruku na ustima kada u sobi vodimo ljubav. Soba od Helen se nalazi točno do naše i stvarno oboje ne bi voljeli da nas čuje kako..hm jasno je što.
"Helen je tu Harry. Nema šanse da pokušavaš nešto dok je.." skoro vrištim kada me hvata preko bokova i stavlja na njegovo rame. Ja ga lupam po stražnjici i govorim mu da me spusti. Ali ništa od toga. Nogom otvara vrata od dnevnog boravka i vodi me prema ulazu u sobu.
"Helen se zabavlja sa televizijom. Neće ni primjetiti gdje smo, ni što radimo" govori mi. Zatvara vrata , zaključava ih i vodi me u potpuni mrak u sobi. Spušta na mekani madrac i penje se na mene.
"Čut će nas"upozoravam.
"Onda moraš biti tiha,jer stvarno imam posla..ovdje" smije se. Zahvaća moje usne i lijeno, nježno ih počinje ljubiti. Osjećaj je isti. Potpun. Svaki put imam osjećaj kao da ga ljubim prvi put. Kao da u našoj zajedničkoj sobi svaka stvar koju radimo..radimo je prvi put.
Budale smo, ponekad stvarno jesmo. Djevojčica kojom me naziva sve ove godine, djevojčica koja ima i dalje tetovažu 'Rebel' je obična ludača koja se nikada neće promjeniti. I on, taj čovjek koji je ostavio iza sebe grubu prošlost. Promjenio se. Čovjek sa hrpom tetovaža i dan danas ne znam značenje njegovih tetovaža.
Svakim danom upoznajemo jedno drugo, iako oboje znamo da se znamo i previše. Ponekad i dosadimo jedno drugome. Odemo na par sati i vratimo se natrag. I opet isti osjećaj. Onaj osjećaj koji se nije promjenio od prvoga dana.
Osjećaj zvan nevolja.
"Uspjeli smo, El" čujem njegov glas u trenutku kada usnama prelazi preko mojeg vrata sve do uha. Ruka mu već radi na meni, toliko dobro da uopće ni ne čujem svoje disanje.
"Uspjeli smo što"? Pitam, zatečena.
Naslanja svoju glavu na moje rame i sasvim tiho šapće "Pobijedili smo svijet, djevojčice"
....
A ona? Ta mala djevojčica zvana Helen. Naša kćer. Djevojčica koja u sebi nosi Davis-Styles gen je nova nevolja.
Iz generacije u generaciju. Novi ljudi, nova mjesta, novi problemi. Ljudi opsjednuti nevoljama, rađaju se. Ovo uopće nije kraj priče, jer nevolja nikada ne prestaje, nikada ne završava i uvijek je oko nas.
A ona. Ona je ta koje će je započeti.
Uskoro..
...
The End.